5013 |
|
Graham Hancock je spisatelj s nizom knjiga koji se bave tematikama vezane za arheologiju i povijesne zagonetke. Jedna od njegovih knjiga bavi se našim planetarnim susjedom Marsom, ta knjiga je izdana pod nazivom Tajne Marsa (The Mars Mystery – The Secret Connection Between Earth and Red Planet) nju je napisao sa svojim suradnicima Robertom Bauvalomi Johnom Grisbyjem.
Neke od zaključaka unutar ove knjige su krajnje kontroverzne no s druge strane Tajne Marsa obiluju brojnim znanstvenim podatcima, znanstvenim istraživanjima i fotografijama koje je napravila NASA u svojim ekspedicijama na i oko crvene planete. Prenijet ćemo vam neke od interesantnih zaključaka iz knjige, a na vama ostaje da li ćete je poželjeti pročitati.
Iako odvojeni desetke milijuna milja praznoga prostora, Mars i Zemlja sudjeluju u tajanstvenom zajedništvu. Između ta dva planeta došlo je do višestruke razmjene materijala, a posljednja je uključivala svemirske letjelice sa Zemlje koje su sletjele na Mars. Isto tako nam je poznato da komadi stijenja izbačeni s površine Marsa povremeno pogađaju Zemlju. Do 1997. godine, znanstvenici su utvrdili da desetak meteorita potječe s Marsa.
Dr. Colin Pillinger
Prema proračunima Dr. Colina Pillingera s Britanskog instituta za planetarno istraživanje, “100 tona marsovskoga materijala stiže na Zemlju svake godine.”
ALH84001 Marsovski meteorit
Jedan Marsov meteorit, ALH84001, pronađen je na Antarktiku 1984.
On sadrži sićušne cjevaste strukture koje su znanstvenici NASA-e senzacionalno označili kao “moguće mikroskopske fosile koji su možda živjeli na Marsu prije više od 3,6 milijarda godina.”
EETA 9001 Marsovski meteorit
Znanstvenici na Britanskom otvorenom sveučilištu objavili su u listopadu 1996. godine, da drugi Marsov meteorit, EETA 79001, također sadrži kemijske oznake života – u tome slučaju, začuđujuće, “organizme koji su mogli postojati na Marsu prije 600.000 godina.”
…
Međutim, ironija sudbine je da postojanje života na samoj Zemlji i dalje ostaje jednom od najvećih neriješenih tajni znanosti. Nitko ne zna kada je, zašto i kako on ovdje počeo. Izgleda da je iznenada eksplodirao, niotkuda, u vrlo ranoj fazi povijesti planeta. Iako se smatra da se Zemlja oblikovala prije 4,5 milijarde godina, najstarije stijenje koje je preživjelo mlađe je od toga – staro je oko 4 milijarde godina. Pronađeni su tragovi mikroskopskih organizama starih oko 3,9 milijarde godina.
Pretvaranje nežive materije u živu čudo je koje se nije nikada ponovilo, koje ni najnapredniji znanstveni laboratoriji ne mogu ponoviti. Vjerujemo li doista da se takva začuđujuća kozmička alkemija mogla slučajno dogoditi samo u prvih nekoliko stotina milijuna godina dugoga postojanja Zemlje?
Sir Fred Hoyle
Profesor Fred Hoyle (O kojemu je Matrix World pisao odvje.) sa Sveučilišta u Cambridgeu ne misli tako. Njegovo objašnjenje za podrijetlo života na Zemlji tako rano nakon oblikovanja planeta je, da je on uvezen izvan Sunčeva sustava na velikim međuzvjezdanim kometima. Neki dijelovi sudarili su se sa Zemljom, oslobađajući spore koje su se čuvale u obamrlom stanju u ledu kometa. Spore su se proširile i ukorijenile po cijelom novo oblikovanom planetu, koji su ubrzo kolonizirali otporni mikroorganizmi. Oni su se polako razvijali i razmnožavali, proizvodeći ogromni niz životnih oblika koje danas poznamo.
Vjeruje se da prvi planet na razmaku od Sunca u našem Sunčevu sustavu, sićušni, uzavreli Merkur, nije spojiv s bilo kojim zamišljenim oblikom života. Ista je stvar s Venerom, drugim planetom od Sunca, gdje se koncentrirana sumporna kiselina izlijeva dvadeset Četiri sata na dan iz otrovnih oblaka. Zemlja je treći planet od Sunca. Četvrti, Mars, nesumnjivo je najsličniji Zemlji u Sunčevu sustavu.
Njegova os je pod kutom od 24,935 stupnjeva u odnosu na ravan njegove putanje oko Sunca (Zemljina os nagnuta je 23,5 stupnja). On se okrene oko svoje osi za 24 sata, 39 minuta, 36 sekundi (Zemljino vrijeme okretanja je 23 sata, 56 minuta, 5 sekundi). Poput Zemlje, Mars je izvrgnut cikličnom aksijalnom kolebanju koje astronomi nazivaju precesija. Poput Zemlje, on nije savršena kugla već je spljošten na polovima i proširen u okruglu izbočinu na ekvatoru.
Kao i Zemlja, on ima četiri godišnja doba. Poput Zemlje, on ima ledene polarne kape, planine, pustinje i pješčane oluje. Iako je Mars danas ledeni pakao, postoje dokazi da je u nekom starom razdoblju on bio živ s oceanima i rijekama, i uživao klimu i atmosferu sasvim sličnima onima na Zemlji.
Najranije iznimne slike snimljene su tijekom 1972. i pokazuju područje Marsa poznato kao Elysiumski četverokut. U početku se tim slikama pridavalo malo pozornosti. Onda se 1974. godine pojavila kratka bilješka u znanstvenom časopisu Icarus. Mack Gipson, Jr. I Victor K. Ablordeppy napisali su u svom članku:
Trokutaste i piramidalne građevine primijećene su na Marsovoj površini. Smještene na istočnom središnjem dijelu Elysiumskoga četverokuta, sljedeći B četverokuti vidljivi su na fotografijama s Marinera: MTVS 4205-3 DAS 07794853 i MTVS 4296-24 DAS 12985882.
Te građevine bacaju trokutaste i mnogokutne sjene. Vulkanski čunjevi sa strmim stranama i utisnuti krateri postoje samo nekoliko kilometara dalje. Prosječni promjer trokutastih piramidalnih struktura u osnovi približno je tri kilometra, a prosječni promjer mnogokutnih struktura približno je šest kilometara.
Carl Sagan o Marsovskim fotografijama piramida
Jedna druga fotografija s Marinera, četverokut 4205-78, sasvim jasno pokazuje četiri masivne trostrane piramide. Astronom sa Sveučilišta Cornell, Carl Sagan, komentirao ih je 1977.
“Najveće su,” pisao je on, “tri kilometra preko osnove i jedan kilometar visoke – mnogo veće nego piramide Sumera, Egipta ili Meksika na Zemlji. Izgleda da su potkopane i stare, a možda su samo male planine koje je pijesak stoljećima zasipao. Ali mislim da one zahtijevaju brižljivo promatranje.” Posebno značajno za te četiri građevine uhvaćene u tom posljednjem četverokutu je to, što izgleda da su one postavljene na Marsovu površinu prema određenom modelu ili rasporedu vrlo sličnome piramidama na zemaljskim lokacijama. U tome su vrlo slične s drugim Marsovim “piramidama”, koje leže u predjelu poznatom kao Cydonia, na približno 40 stupnjeva sjeverne geografske širine, skoro na pola puta oko planeta od Elysiuma.
Orbitalna letjelica Viking 1 fotografirala je piramide Cydonije 1976. s visine od oko 1.000 milja, a prve ih je ustanovio na Vikingovom četverokutu 35A72 Dr. Tobias Owen (danas profesor astronomije na Sveučilištu na Havajima).
Isti četverokut, koji pokriva približno 34 sa 31 milju – što je otprilike veličina širega Londona – također pokazuje mnoga druga obilježja koja bi mogla biti umjetna. Letimičan pogled otkriva samo zbrku brda, kratera i škrapa. Međutim, postupno, kao da se uklanja veo, počinjemo osjećati nejasan prizor kao organiziran i strukturiran – i previše organiziran a da bi bio rezultat slučajnih prirodnih procesa.
Zagonetne slike Marsa koje je napravio Mariner.
Iako je mjerilo veće, ne izgleda isto kao što bi neka arheološka mjesta na Zemlji mogla izgledati ako se fotografiraju s visine od 1.000 milja. Što više ispitujemo četverokut, to više postaje očito da bi on doista mogao biti skup ogromnih srušenih spomenika na površini Marsa.
Lice iz Cydonije
Među njima je daleko najdramatičnije lice poput sfinge, koje NASA službeno odbacuje kao varku svjetla i sjene.
To objašnjenje neki su ozbiljno počeli dovoditi u pitanje tek nakon 1980., kao što ćemo vidjeti u 2. dijelu, kada je Vincent DiPietro, i sam kompjutorski znanstvenik u NASA Goddard centru za svemirske letove, otkrio jednu drugu sliku “Lica” na četverokutu 70A13.
Ta druga slika, koja je dobivena 35 Marsovih dana poslije prve i pod drukčijim svjetlosnim uvjetima, omogućila je usporedne poglede i detaljna mjerenja Lica. Cijelo lice sa svojim izražajnim pokrivalom za glavu, skoro je 1,6 milje dugačko od krune do brade, 1,2 milje široko i nešto ispod 2.600 stopa visoko.
Lice bi moglo biti mala planina, izložena prirodnom zubu vremena. Ali koliko planina ima tako zagonetno sličnu lijevu i desnu stranu? Analitičari slika kažu da je vrlo malo vjerojatno kako je “bilateralna simetrija” Lica, koje oponaša prirodan, gotovo ljudski izgled, uslijedila slučajno. A to potvrđuju druga obilježja koja su poslije utvrđena pod kompjutorskim povećanjem. Ona uključuju “zube” u ustima, obostrane prekrižene crte iznad očiju i pravilne poprečne pruge na glavi – koje barem neke istraživače podsjećaju na pokrivala za glavu starih egipatskih faraona.
Prema Dr. Marku Carlottou, stručnjaku za obradu fotografija, “Ta se obilježja pojavljuju na obje Vikingove slike, koherentnih su oblika i strukturalno su dio predmeta; stoga ih nije prouzrokovala slučajna buka ili sredstva za obnavljanje slike i postupak povećanja.”
Dr. Leonard Martin s Lowellovog opservatorija u Arizoni, izvijestio je da su dvije uzastopne slike koje je snimila NASA-ina orbitalna letjelica iznad područja upravo južno od Valles Marineris stvarno “navijestile eksplozivni mlaz ili odušak pare.”
Vincent DiPieto i Gregory Molenaar izvršili su kompjutorsko uvećanje tih slika. Oni su zaključili: “ne samo da smo potvrdili Dr. Martinovo otkriće, već smo pronašli kompresijski krug oko središnjega stupa… Razlika u veličini između dva četverokuta naznačuje da se oblak podiže brzinom preko 200 stopa u sekundi.” “Vodeni mlaz” prijeporno je pitanje. Ali znanstvenici ne opovrgavaju dokaze da je Mars posjedovao ogromne izvore tekuće vode u prošlosti, a to se može vidjeti prostim okom na desecima tisuća NASA-inih fotografija.
Tim stručnjaka u NASA-inom Uredu za program egzobiologije nedavno je detaljno procjenjivao te dokaze. U njemu su bili između ostalih: Dr. David Des Marais iz NASA-inoga Amesovog istraživačkog centra, Dr. Michael Carr iz Američkog geološkog pregleda, Dr. Michael A. Meyer iz NASA-inoga stožera i pokojni Dr. Carl Sagan. Dolje navodimo u podužem izvodu njihove zaključke koji predstavljaju opće znanstveno mišljenje o toj temi:
Jedan od najzagonetnijih vidova Marsove geologije je uloga koju je odigrala voda u evoluciji planeta. Iako je tekuća voda nestabilna na površini pod sadašnjim uvjetima, vidimo obilje dokaza o vodenoj eroziji. Najveću pozornost pobuđuju velike suhe doline koje tumačimo kao posljedice velikih poplava.
Preneseno sa: 
