Croatian Chinese (Simplified) English French German Greek Hebrew Hungarian Italian Russian Slovenian Spanish Swedish Turkish

4Dportal.com Facebook Novi Profil4Dportal.com Twitter4Dportal.com YouTube kanal4Dportal.com RSS

Upozorenje
  • EU direktiva o privatnosti

    Ova internet stranica koristi kolačiće (cookies) radi autentičnosti, navigacije i drugih funkcija.
    Koristeći naše internet stranice, prihvaćate da se na vaš uređaj pohrane ove vrste kolačića.

A+ R A-

KREŠIMIR MIŠAK: Mikročipovi

17311


O mikročipiranju se tu i tamo može ponešto pročitati, ali ne puno. Sreo sam prije koju godinu neke ljude (iz informatičkog svijeta i svijeta novih tehnologija) koji su mi oduševljeno pričali kako će se za koju godinu moći ugraditi čip, pa ti više neće trebati kreditna kartica, ključ od stana, auta i tome slično. To im se jako dopalo.

 

Vjerojatno im se i dalje dopada, jer su i inače zaluđeni tehnologijom. Isprva se i meni dopalo to što su mi pričali. No, s vremenom, počele su se pojavljivati i drugačije perspektive. Razni podaci i razmišljanja pojavljivali su se poprilično razbacano, u vidu svakojakih sličica, vijesti,prezentacija ali. nedavno sam pročitao superzanimljiv tekst Timothyja Wisemana objavljen na web-stranici Gregoryja Nikolettosa „Wethepeoplewillnotbechipped“. On mikročipove vide kao dio „protuljudskog sustava koji smo svi zajedno odlučili održavati“, a koji je „fokusiran je na beskonačnu potrebu za novcem kako bismo izbjegli bijedu i beskućništvo, umjesto da radi za čovječanstvo i usredotoči se na ljudsku sposobnost suradnje u korist svih, bili oni veliki ili mali.“ Taj sustav, piše on, tolerira vjerovanje u dvije kontradiktorne ideje te, „kao što je predvidio George Orwell, lažljivci i kriminalci u vladi – navodno zbog ‘nacionalne sigurnosti’ – ignoriraju javno mnijenje i taje informacije, a u isto vrijeme besramno se kunu u otvorenost i poštenje te tapšaju jedan drugog po leđima zbog svojeg sjajnog doprinosa čovječanstvu u vidu izvoženja ‘demokracije’ na Bliski istok.“

Tko su ti dečki?

Pa, Gregory Nikolettos, koji živi u Australiji, osnivač je udruge “We The People Will Not Be Chipped” (“Ne damo se čipirati”), međunarodnog pokreta koji se zalaže za donošenje preventivne legislative protiv ljudskog mikročipiranja širom svijeta. Uspješan je poduzetnik s iskustvom u informacijskoj tehnologiji, a radeći za kompanije Apple i Xerox stekao je razumijevanje tehnologiju i način na koji je ona povezana s planom globalnog ljudskog mikročipiranja. Timothy Weisman živi u Velikoj Britaniji, a u vrijeme završetka svog studija psihologije počeo je istraživati različite planove takozvanog Novog svjetskog poretka, uključujući plan za mikročipiranje ljudi kojem se snažno protivi, pa je danas član pokreta “We The People Will Not Be Chipped”

Wiseman piše i ovo: „Nažalost, ljudi koje se posljednjih nekoliko desetljeća pogrešno etiketiralo kao “teoretičare zavjere”, što je bila refleksna reakcija na njihova upozorenja o približavanju Novog svjetskog poretka, bili su u pravu. Čak je i televizijska postaja Fox News Channel na trenutak pokleknula i priznala da političari i tehnokrati otvoreno upotrebljavaju izraz Novi svjetski poredak. Danas se taj izraz koristi toliko često i tako smiono da čovjek ne može a da ne posumnja u zdrav razum ljudi koji i dalje odbijaju vjerovati u plan za uvođenje besprimjernog globalnog sustava kontrole nad svima nama – odnosno Novog svjetskog poretka.“

Nije da je nešto novo u ljudskoj povijesti pričati o težnji da manjina vlada većinom. Zapravo, to je oduvijek tako i bilo – ili su nas barem tako učili u povijesti jer kad se bolje pogleda, sva povijest koju smo učili jest povijest europskih i drugih civilizacija, ratova, politike i slično. Možda je povijest nekih drugih dijelova svijeta drugačija, možda bi, primjerice, povijest Aboridžina (koji ni nemaju povijest kako je mi shvaćamo) prikazivala sasvim drugu sliku. Ali, ostanimo kod ove školske povijesti. Što bi sad, u 21. stoljeću, bilo toliko novo u nastojanju šake ljude da vlada ostalima.

Samo jedna stvar – tehnologija.

Nije da stara tehnologija nije bilo dovoljna za raditi štetu. Svakako, bila je. Apsolutno je nevjerojatan podataka koji Nikolettos i Wiseman iznose - da je u 20. stoljeću bilo približno 262 milijuna slučajeva “democida”, kako ih naziva profesor R. J. Rummel sa Sveučilišta Hawaii, tj. ubojstava ljudi od strane vlastite vlade. Države u kojima su ta ubojstva počinjena različitih su kultura, jezika i zemljopisnih obilježja, no Rummel je otkrio da sve dijele jednu važnu značajku - preveliku moć vlade.

Usput rečeno, kaže Wiseman, usprkos činjenici da je za teoriju o globalnom zatopljenju uzrokovanom ljudskim djelovanjem – odnosno o “klimatskim promjenama”, kako ga se sada mora zvati – dokazano da se radi o “neugodnoj laži”, pročulo se da se na temeljima nedavne Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Kopenhagenu planirala uspostaviti svjetska vlada, što bi se pak opravdalo histeričnim i katastrofičnim prognozama koje okružuju diskreditiranu teoriju. No, skandal zvan “Climategate” pokazao je da su „znanstvenici” koji promoviraju teoriju o globalnom zatopljenju uzrokovanom ljudskim aktivnostima – zapravo prijevaru svjetskih razmjera – više nego spremni ‘frizirati’ podatke te čak sprječavati istinske znanstvenike s legitimnim zahtjevima na temelju Zakona o slobodi informiranja da provjere ili dobiju na uvid bilo kakve podatke koji bi mogli osporiti ovu novu religiju. Ako se znanstvenicima uskraćuje pristup znanstvenim podacima to se svakako ne može zvati znanošću. Po pitanju te teme još je rječitija činjenica koju je međunarodni trust mozgova zvan Rimski klub - po mnogim stvarima sudeći, autor i idejni začetnik prijevare o globalnom zatopljenju - napisao u svojoj knjizi The First Global Revolution 1993. godine: “Tražeći novog neprijatelja koji će nas ujediniti, predložili smo da bi zagađenje, globalno zatopljenje, nestašice vode i glad bili izvrsni kandidati.”

Da se vratimo tehnologiji. Kompanija koju zaslužuje da je se posebno spomene u svakoj raspravi o tehnologiji kao sredstvu kontrole ljudi zove se International Business Machines Corporation – IBM. IBM-ova bušena kartica koju je izumio Herman Hollerith omogućila je brz i lak proces masovnog prikupljanja podataka. Pojedinci su se mogli povezati s unakrsno tabeliranim podacima o njihovoj prošlosti, zvanju, religiji, članstvu u organizacijama i tome slično, sa svime o čemu su se podaci mogli prikupiti. Podaci su se pohranjivali u stupcima i redovima koje je bušio IBM-ov sustav za bušenje kartica. Kartica se zatim provlačila kroz čitač koji bi očitao kodirane informacije. Sustav je mogao raditi brzinom od 40 000 kartica na sat, te su se brzo mogli identificirati ljudi koji su ulazili u određenu kategoriju ili više njih, kakve god te kategorije mogle biti.
IBM-ova tehnologija koristila se za organiziranje gotovo svega u nacističkoj Njemačkoj i tadašnjoj Europi, od identifikacije Židova u popisima stanovništva i programa za određivanje podrijetla do trasiranja željezničkih pruga i organizacije robovskog rada u koncentracijskim logorima.

Danas je IBM usko povezan s kompanijom Verichip Corporation koja proizvodi mikročipove za usađivanje. Njezino novo ime je PositiveID – što Nikolettos i Wiseman zovu „nadahnutim potezom marketinškog genija jer lukavo sprječava povezivanje kompanije s bilo kakvim negativnostima.“ IBM je bivšem Verichipu otpisao dug od šezdeset milijuna dolara – i bacio se na posao, promovirajući svoj san o globalnom “pametnom sustavu” potpunog i neprekidnog nadzora svega i svakoga, „koji se stručno plasira kao bezopasna über-efikasnost, kao što bismo i očekivali. U stvari se radi o ataku na ono malo slobode što nam je preostalo.“

Autori teksta navode da su natjecatelji u španjolskoj verziji televizijskog reality-showa Big Brother u ožujku 2004. godine b promovirali Verichip na VIP-zabavi u klubu Baja Beach u Barceloni. Zamisao je bila da nakon što vam se u ruku usadi mikročip možete ući u VIP područje i nikada više nećete biti primorani na groznu neugodnost da sa sobom nosite gotovinu ili kreditne kartice. Ljudi, to jest VIP-ovci, umjesto toga su svoja pića plaćati implantiranim mikročipovima. U Rotterdamu u Nizozemskoj još je jedan Baja Beach Club koji igra na istu kartu. Njegov direktor Jo van Galen izjavio je da vjeruje da će za dvadeset godina biti uobičajeno čipiranje prilikom rođenja.4 Conrad Chase, vlasnik lanca Baja Beach klubova, navodno je dugi niz godina radio za američku Agenciju nacionalne sigurnosti, pišu Nicolettos i Wiseman, no taj podatak ne dospijeva u promotivne TV-specijale.

Vizija arhitekata Novog svjetskog poretka nije da nas se ostavi na miru, da nastavimo sa svojim životima, kažu autori, već oni žele određivati što smijemo a što ne, to jest do koje mjere smijemo živjeti i, s vremenom, smijemo li uopće živjeti. Pravo da hodamo svijetom bez usađenog mikročipa danas se čini prilično sigurnim, međutim hoće li tako biti i kada ljudi bez usadaka nekako postanu manjina, ili ako se infrastruktura čitavog planeta u nekom trenutku počne temeljiti na pretpostavci da ljudi imaju usađene mikročipove? Jer Kevin Haggerty u svom članku za Toronto Sun od 10. prosinca 2006. smatra da se sustav kreće upravo u tom smjeru. Haggerty je članku objasnio svoje viđenje razvoja plana mikročipiranja i predvidio niz zanimljivih scenarija. Jedan od njih je da će “posjedovanje čipa biti preduvjet za sudjelovanje u ključnoj dinamici suvremenog života, kao što je kupovanje, glasanje na izborima i vožnja automobila.”

Wiseman stoga sugerira da bi bilo mudro da se širom svijeta donesu preventivni zakoni koji bi sprječavali bilo kakvo prisiljavanja na prihvaćanje mikročip-usadaka.

Korporacija Verichip, odnosno PositiveID, u svojoj se kratkoj povijesti nije proslavila kao osobito iskrena, ali od njezina izvršni direktor Scotta Silvermana se u razgovoru u vijestima TV-postaje NBC News moglo čuti i ponešto istine.
Televizijski voditelj Lester Holt upitao ga je: “Dolaze li do Vas glasine, ljudi govore: ‘Veliki brat, previše informacija, pomalo zastrašujuće.’ Što kažete na to?” Scott Silverman mu je odvartio: “Pa, znate, zanimljivo pitanje. Dvije godine učestalo su mi postavljali to pitanje. Danas je ono bitno rjeđe. U stvari, državni odvjetnik Meksika i neki drugi dužnosnici dobili su taj čip zbog sigurnosnih razloga. A kada razina prihvaćanja proizvoda u značajnoj mjeri poraste, kao što se dogodilo, bojazni glede privatnosti se smanje. No, da izravno odgovorim na Vaše pitanje, Lestere, većina ljudi boji se invazivnosti toga, činjenice da se to usađuje u tijelo. A kao što znamo iz iskustava s pacemakerima i drugim medicinskim uređajima, kada ih ljudi prihvate zbog njihove svrhe i djelotvornosti oni pronađu svoje mjesto u društvu. To neće biti sutra, ni sljedećeg tjedna. Međutim, za dvije, tri ili pet godina, polako ali sigurno prodrijeti će u mainstream.”

Silverman je govorio o stupnjevitosti i strategiji dugoročnog razmišljanja zasnovanoj na postizanju postupnog normaliziranja onoga što se isprva, sasvim opravdano, čini dijaboličkim pokušajem da se svaki pojedini čovjek svede na “artikl u golemom ljudskom inventaru” – puko vozilo za VeriChip koji će se koristiti u spoju s protuljudskim globalnim “pametnim sustavom” što ga je osmislio pomagač nacističkih ratnih zločina IBM. Zato baš i nije dobra vijest da je nedavno proces “polaganog ali sigurnog prodiranja u mainstream” napravio veliki korak. Čipovi za usađivanje stavljeni su na tržište kao univerzalno rješenje za hipotetski problem povezan s nekom vrstom nemogućnosti pristupa medicinskim informacijama bez implantata.

Nedavne aktivnosti korporacije VeriChip/PositiveID otkrivaju i daleko veće ambicije nego što je Silverman javno priznao: Akvizicije korporacije Steel Vault (da bi se formirala korporacija Positive ID) i NationalCreditReport.com-a povezuju kompaniju sa svijetom krađe identiteta i kreditnog nadzora; veze s Googleovim internetskim servisom Google Health i Microsoftovim servisom HealthVaultom kompaniju povezuje s elektroničkim medicinskim zapisima; kompanijin razvojni partner RECEPTORS LCC – tvrtka koja proizvodi Virus Triage Detection System, sustav za otkrivanje prisutnosti virusa H1N1 – povezuje kompaniju s nedavnom “pandemijom” gripe u režiji Svjetske zdravstvene organizacije i potencijalno sa sličnim incidentima u budućnosti; veličina kompanijinog odjela HealthID koji je razvio svoj asortiman proizvoda – uključujući usadive RFID mikročipove (RFID = radio-frekvencijska identifikacija) druge generacije koji mogu detektirati razinu šećera u tijelu – kompaniju povezuje sa zdravstvom općenito te posebno s pacijentima s dijabetesom; kompanija je objavila da tijesno surađuje s kompanijom HealthScreenDirect koja pruža probiranje za dijabetes i povišeni kolesterol.

Kada bi partnerstvo kompanija VeriChip i RECEPTORS iznjedrilo senzor za najavu povišenog kolesterola, kao što predviđa internetska stranica wethepeopewillnotbechipped.com, to bi kompaniju potaklo da svakog od 106 milijuna Amerikanaca koji pate od visokog kolesterola prepozna kao izvor zarade. No, ima toga još.

Kompanija Verichip/Positive ID osnovala je korporaciju BeriGreen Energy za ulaganje u sektor čiste i alternativne energije. Nakon nedavno potpisanog paketa poticaja, kojim se u obnovljivu energiju ulaže sedamdeset i devet milijardi dolara, kompanija je stvorila sinergiju između svoje nove marketinške kompanije Gibraltar, zakona o poticaju, plana globalnog zatopljenja, trgovanja emisijama stakleničkih plinova i ljudskog usadivog mikročipa. Uza sve to, ta kompanijina korporacija već se povezala s kompanijom ELCAN (Raytheon Microelectronics España), koja je peti najveći izvođač radova u vojnom sektoru i proizvođač čipa VeriChip/PositiveID. Nadalje, Verichip/PositiveID uključuje sustav VeriyPay koji bi se trebao koristiti kao brza metoda plaćanja za gotovinske transakcije i kreditne kartice. Sad se čini očiglednim da je metoda plaćanja elektronskim karticama bila prelazni koram prema usadivom mikročipu. Uostalom, kao što je jedan moj prijatelj rekao, većina nas ima mobitele, a preko njih se može raditi dosta stvari koje se planiraju raditi mikročipovima, sve do lociranja mjesta neke osobe.

Kompanija Verichip/Positive ID ima svoje prste u mnogo toga, a njezini različiti ogranci kao da konvergiraju i idu u jednom smjeru – uvođenju usadivih mikročipova kao rješenju životnih problema.

Unatoč tome, prenose Nikolettos i Wiseman, u prosincu 2009. godine izvršni direktor Scott Silverman uvjeravao je javnost: “Upotreba čipa za usluge kreditnog izvještavanja, čak i njegovo korištenje za financijske transakcije… nije dio našeg poslovnog modela već pet ili više godina, otkako je otišao Sullivan, i nije dio našeg poslovnog plana za budućnost.” (Tu spominje Richarda Sullivana, bivšeg izvršnog direktora kompanije Applied Digital koja je tada bila vlasnik VeriChipa; op a.) Silverman je nastavio: “Mogu vam reći da… usađivanje čipova u djecu i imigrante u identifikacijske svrhe, ili njihovo usađivanje u ljude, posebno ne protiv njihove volje, za financijske transakcije, nije bilo i nikada neće biti namjera ove kompanije, sve dok sam ja predsjednik njezinog upravnog odbora i izvršni direktor.” (intervju na http://www.wired.com/threatlevel/2009/12/positive_id/.)

Međutim, 2004. godine Silverman je za tjednik New Times Broward-Palm Beach izjavio da bi se u bližoj budućnosti VeriChip mogao koristiti kao kreditna kartica. Nadalje, 2006. gostovao je u emisiji Fox & Friends te promovirao čipiranje radnika-imigranata radi nadzora kretanja i praćenja porezne evidencije. „S obzirom na nepodudarnost s novijim Silvermanovim izjavama“, pišu autori, „kada od tog čovjeka – ili od bilo kojeg drugog glasnogovornika te kompanije čujemo takva opovrgavanja – znamo da ne možemo biti sigurni da nam govore istinu.“

U međuvremenu, profesor Kevin Warwick sa Sveučilišta Reading u Engleskoj već se proslavio sa svojim inovacijama. Warwick se često pojavljuje na televiziji i u novinama te promovira sebe i svoje mikročip-implantate.

Warwick je svakako pionir, i to vrlo revni, o čemu svjedoči podatak da ga je 2002. godine u Velikoj Britaniji stručnjak za elektroniku Bernard Albrecht prijavio Generalnom vijeću za medicinu (General Medical Council), lokalnim socijalnim službama i policiji, tvrdeći da postoje sumnje da je počinjeno kazneno djelo u slučaju kada je na djetetu provedena operacija “bez medicinske osnove”, to jest implantacija mikročipa. Warwick se, pišu autori, u travnju 2008. godine pojavio u dokumentarnom filmu na britanskoj televiziji Channel 4 potičući preplašenu mladu majku da dâ čipirati svoju djecu. Žena je bila prestrašena zbog „besprimjernog izvještavanja srednjestrujaških medija o potrazi za jadnom malom Madelaine McCain“, a „entuzijazam ove mlade majke spram nauma profesora Warwicka bio je toliki da je čovjek imao dojam da bi bila spremna svoju kćerkicu zatvoriti u zatamnjenu prostoriju do njezine punoljetnosti kada bi joj to predložio netko s dovoljno impresivnom titulom.“ No, profesor Warwick s majkom djevojčice nije podijelio činjenicu da su mikročip-implantati kod pokusnih životinja dovedeni u vezu s tumorima. Evo i naputka autora: Roditelji koji žele znati više o potencijalnim opasnostima koje ti implantati predstavljaju za njihovu djecu i njih same mogu krenuti od internetskih stranica Katherine Albrecht.

Evo i jedne nove vijesti koja pokazuje u kojoj je mjeri mikročipiranje već smješteno u naš um. Novine Sydney Morning Herald su 2. ožujka 2010. objavile vijest naslovljenu: „ Jedan od četiri Nijemca sretan zbog mikročipova“. Pisalo je: „Nedavno provedena anketa otkrila je da bi gotovo jedan od četiri Nijemca rado imao čip implantiran u svojemu tijelu.Anketu je provela njemačka lobistička skupina informatičke industrije BITKOM s namjerom da dokaže sve slabije razgraničavanje stvarnog života i virtualnog svijeta.Uglavnom, 23% od otprilike tisuću ispitanika reklo je kako bi pristalo da im se pod kožu umetne čip ‘zbog određenih koristi’.“

Očito je da svi ti koraci malo po malo vode ka čipiranju stanovništva. Nikolettos i Wiseman navode intervju s filmskim redateljem Aaronom Russoom u kojem on govori o svom nekadašnjem prijateljstvu s Nicholasom Rockefellerom iz slavne bankarske dinastije Rockefeller. Između nekoliko drugih zapanjujućih otkrića, Russo govori o Rockefellerovom priznanju da je konačni cilj “postići da svi na svijetu imaju ugrađen RFID čip, te da sav novac i sva imovina bude na tim čipovima, a ako bilo tko poželi prosvjedovati protiv onoga što činimo ili postupati protiv toga, mi samo isključimo njegov čip.”

Dakle, to je odgovor na pitanje: Kamo se stremi? A odgovor na pitanje: Kako tamo stići?

Naravno, još od Edwarda Bernaysa, odgovor je uvijek samo jedan: pomoću propagande.

Postoje različite vrste propagande kojom nas se obasipa sa svih strana: u filmovima, televizijskim emisijama, u reklamama između televizijskih emisija, u knjigama i časopisima, u glazbi i modi, u osnovi iz svakog sastavnog dijela onoga što je oskarovka Susan Sarandon jednom nazvala “industrija stvaranja kulture”.

Edward Bernays, nećak Sigmunda Freuda, bio je div među propagandistima.
To je bio čovjek koji je, na primjer, pomogao američkoj duhanskoj kompaniji Tobbaco Corporation da okrene naglavce društvene norme dvadesetih godina prošlog stoljeća navodeći žene na ideju da je pušenje cigareta znak njihove nezavisnosti i odmak od građanstva drugog razreda. U svojoj knjizi pod naslovom Propaganda objavljenoj 1928. godine Bernays je napisao:
“Svjesna i inteligentna manipulacija navikama i mišljenjima masa važan je element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju tim suptilnim mehanizmom društva tvore nevidljivu vladu, istinsku vladajuću silu ove zemlje… Nama se upravlja, naši umovi se oblikuju, najčešće od strane onih za koje nikada nismo čuli… nama dominira relativno mali broj pojedinaca… koji razumiju mentalne procese i društvene obrasce masa. Oni su ti koji vuku konce, koji upravljaju javnim mnijenjem, koji obuzdavaju stare društvene tokove i smišljaju nove načine oblikovanja i usmjeravanja svijeta.”

Isti principi vrijede i kad se ne radi samo o propagandi povezanoj s cigaretama ili povećavanjem prodaje određene vrste praška za rublje, nego i onoj kojoj je cilj uvjeriti javnost da prihvati ideju umetanja čipova u tijelo, na neodređeno vrijeme. U idealnom slučaju – barem sa stajališta propagandista i njihovih gospodara – javnost će biti navedena da želi biti čipirana. To bi bio golem zadatak čak i za stručnjaka Bernaysova kalibra. Zadatak koji zahtijeva dugoročne strategije. Umove je za to potrebno pripremiti mnogo unaprijed.

Jedan od alata je tzv. „prediktivno programiranje“ – utjecanje na to kako ljudi percipiraju budućnost, što očekuju od budućnosti te kako misle da će misliti i ponašati se u toj budućnosti.

Za takvo programiranje koristi se neka maštovita pričapostavljena u budućnost (a može i u jako, jako daleku galaksiju) koja sadrži ideje i tehnologije koje se zapravo planiraju u sadašnjosti – to čine ljudi koji planiraju te stvari – tako da se u stvarnom životu, u trenutku kada su ti događaji blizu ostvarenja, programiranoj publici sve čini poznatim. Kao nekakav unutarnji logični slijed stvari, poptuno spontan i slučajan. Prisutan je osjećaj nužnosti da to tako mora biti - kojega ne bi bilo da nije bilo prediktivnog programiranja. Žrtva je nesklona prigovorima jer je sve uređeno na način da izgleda kao prirodan razvoj stvari.

Kao što objašnjava Alan Watt s internetske stranice www.cuttingthroughthematrix.com, u stvari nas se kultivira: “Prije svega, oni znaju gdje na tom polju žele uzgajati, vrstu usjeva koju žele uzgajati, koliko visok usjev treba biti i koliko ga treba biti. Najprije pripremaju teren, zemljište. Krče šikaru. Zatim oru zemljište. Drljaju ga. Čine sve što je potrebno. Zatim zasiju sjeme i promatraju ga kako raste… i kultiviraju ga. Dakle, to je ono što čine s vašim umom kada vas pripremaju za svaki veći događaj u vašem životu. Sve ćete to vidjeti u filmovima, posebno u ovom modernom vremenu… U dvadesetom stoljeću to se radilo prvenstveno kroz romane, kazališne predstave, glazbene koncerte, no danas je u svačijem televizoru… Izravno vas programiraju kroz zabavu, a kada zatim vidite da se to događa u vašem životu, reći ćete: ‘Pretpostavljam da je to u redu. Nekako je logično, nije li?’ i nećete više o tome razmišljati.” A odakle je ta ideja izvorno potekla? Plasirana vam je kroz zabavu, što i jest primarna svrha takve zabave.”

Metodu prediktivnog programiranja, pišu Nikolettos i Weisman, koristi se kako bi nas se uvjerilo da prihvatimo ideju mikročip-implantata kao nešto neizbježno, čak i poželjno, i to traje već desetljećima. Kad je riječ o mikročipiranju, ponudili su i nekoliko primjera iz filmova:

Uvodni prizor Loganovog bijega (1976.) prikazuje novorođenče s kristalnim implantatom u dlanu. Kasnije u filmu implantat počne bljeskati kada netko napuni trideset godina, kada je vrijeme za njihovu “obnovu”. Slučajno ili ne, kažu autori, nova je verzija tog filma predviđena za 2012. godinu;.
O mikročipiranju se tu i tamo može ponešto pročitati, ali ne puno. Sreo sam prije koju godinu neke ljude (iz informatičkog svijeta i svijeta novih tehnologija) koji su mi oduševljeno pričali kako će se za koju godinu moći ugraditi čip, pa ti više neće trebati kreditna kartica, ključ od stana, auta i tome slično. To im se jako dopalo. Vjerojatno im se i dalje dopada, jer su i inače zaluđeni tehnologijom. Isprva se i meni dopalo to što su mi pričali. No, s vremenom, počele su se pojavljivati i drugačije perspektive. Razni podaci i razmišljanja pojavljivali su se poprilično razbacano, u vidu svakojakih sličica, vijesti,prezentacija ali. nedavno sam pročitao superzanimljiv tekst Timothyja Wisemana objavljen na web-stranici Gregoryja Nikolettosa „Wethepeoplewillnotbechipped“. On mikročipove vide kao dio „protuljudskog sustava koji smo svi zajedno odlučili održavati“, a koji je „fokusiran je na beskonačnu potrebu za novcem kako bismo izbjegli bijedu i beskućništvo, umjesto da radi za čovječanstvo i usredotoči se na ljudsku sposobnost suradnje u korist svih, bili oni veliki ili mali.“ Taj sustav, piše on, tolerira vjerovanje u dvije kontradiktorne ideje te, „kao što je predvidio George Orwell, lažljivci i kriminalci u vladi – navodno zbog ‘nacionalne sigurnosti’ – ignoriraju javno mnijenje i taje informacije, a u isto vrijeme besramno se kunu u otvorenost i poštenje te tapšaju jedan drugog po leđima zbog svojeg sjajnog doprinosa čovječanstvu u vidu izvoženja ‘demokracije’ na Bliski istok.“

Tko su ti dečki?

Pa, Gregory Nikolettos, koji živi u Australiji, osnivač je udruge “We The People Will Not Be Chipped” (“Ne damo se čipirati”), međunarodnog pokreta koji se zalaže za donošenje preventivne legislative protiv ljudskog mikročipiranja širom svijeta. Uspješan je poduzetnik s iskustvom u informacijskoj tehnologiji, a radeći za kompanije Apple i Xerox stekao je razumijevanje tehnologiju i način na koji je ona povezana s planom globalnog ljudskog mikročipiranja. Timothy Weisman živi u Velikoj Britaniji, a u vrijeme završetka svog studija psihologije počeo je istraživati različite planove takozvanog Novog svjetskog poretka, uključujući plan za mikročipiranje ljudi kojem se snažno protivi, pa je danas član pokreta “We The People Will Not Be Chipped”

Wiseman piše i ovo: „Nažalost, ljudi koje se posljednjih nekoliko desetljeća pogrešno etiketiralo kao “teoretičare zavjere”, što je bila refleksna reakcija na njihova upozorenja o približavanju Novog svjetskog poretka, bili su u pravu. Čak je i televizijska postaja Fox News Channel na trenutak pokleknula i priznala da političari i tehnokrati otvoreno upotrebljavaju izraz Novi svjetski poredak. Danas se taj izraz koristi toliko često i tako smiono da čovjek ne može a da ne posumnja u zdrav razum ljudi koji i dalje odbijaju vjerovati u plan za uvođenje besprimjernog globalnog sustava kontrole nad svima nama – odnosno Novog svjetskog poretka.“

Nije da je nešto novo u ljudskoj povijesti pričati o težnji da manjina vlada većinom. Zapravo, to je oduvijek tako i bilo – ili su nas barem tako učili u povijesti jer kad se bolje pogleda, sva povijest koju smo učili jest povijest europskih i drugih civilizacija, ratova, politike i slično. Možda je povijest nekih drugih dijelova svijeta drugačija, možda bi, primjerice, povijest Aboridžina (koji ni nemaju povijest kako je mi shvaćamo) prikazivala sasvim drugu sliku. Ali, ostanimo kod ove školske povijesti. Što bi sad, u 21. stoljeću, bilo toliko novo u nastojanju šake ljude da vlada ostalima.

Samo jedna stvar – tehnologija.

Nije da stara tehnologija nije bilo dovoljna za raditi štetu. Svakako, bila je. Apsolutno je nevjerojatan podataka koji Nikolettos i Wiseman iznose - da je u 20. stoljeću bilo približno 262 milijuna slučajeva “democida”, kako ih naziva profesor R. J. Rummel sa Sveučilišta Hawaii, tj. ubojstava ljudi od strane vlastite vlade. Države u kojima su ta ubojstva počinjena različitih su kultura, jezika i zemljopisnih obilježja, no Rummel je otkrio da sve dijele jednu važnu značajku - preveliku moć vlade.

Usput rečeno, kaže Wiseman, usprkos činjenici da je za teoriju o globalnom zatopljenju uzrokovanom ljudskim djelovanjem – odnosno o “klimatskim promjenama”, kako ga se sada mora zvati – dokazano da se radi o “neugodnoj laži”, pročulo se da se na temeljima nedavne Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Kopenhagenu planirala uspostaviti svjetska vlada, što bi se pak opravdalo histeričnim i katastrofičnim prognozama koje okružuju diskreditiranu teoriju. No, skandal zvan “Climategate” pokazao je da su „znanstvenici” koji promoviraju teoriju o globalnom zatopljenju uzrokovanom ljudskim aktivnostima – zapravo prijevaru svjetskih razmjera – više nego spremni ‘frizirati’ podatke te čak sprječavati istinske znanstvenike s legitimnim zahtjevima na temelju Zakona o slobodi informiranja da provjere ili dobiju na uvid bilo kakve podatke koji bi mogli osporiti ovu novu religiju. Ako se znanstvenicima uskraćuje pristup znanstvenim podacima to se svakako ne može zvati znanošću. Po pitanju te teme još je rječitija činjenica koju je međunarodni trust mozgova zvan Rimski klub - po mnogim stvarima sudeći, autor i idejni začetnik prijevare o globalnom zatopljenju - napisao u svojoj knjizi The First Global Revolution 1993. godine: “Tražeći novog neprijatelja koji će nas ujediniti, predložili smo da bi zagađenje, globalno zatopljenje, nestašice vode i glad bili izvrsni kandidati.”

Da se vratimo tehnologiji. Kompanija koju zaslužuje da je se posebno spomene u svakoj raspravi o tehnologiji kao sredstvu kontrole ljudi zove se International Business Machines Corporation – IBM. IBM-ova bušena kartica koju je izumio Herman Hollerith omogućila je brz i lak proces masovnog prikupljanja podataka. Pojedinci su se mogli povezati s unakrsno tabeliranim podacima o njihovoj prošlosti, zvanju, religiji, članstvu u organizacijama i tome slično, sa svime o čemu su se podaci mogli prikupiti. Podaci su se pohranjivali u stupcima i redovima koje je bušio IBM-ov sustav za bušenje kartica. Kartica se zatim provlačila kroz čitač koji bi očitao kodirane informacije. Sustav je mogao raditi brzinom od 40 000 kartica na sat, te su se brzo mogli identificirati ljudi koji su ulazili u određenu kategoriju ili više njih, kakve god te kategorije mogle biti.
IBM-ova tehnologija koristila se za organiziranje gotovo svega u nacističkoj Njemačkoj i tadašnjoj Europi, od identifikacije Židova u popisima stanovništva i programa za određivanje podrijetla do trasiranja željezničkih pruga i organizacije robovskog rada u koncentracijskim logorima.

Danas je IBM usko povezan s kompanijom Verichip Corporation koja proizvodi mikročipove za usađivanje. Njezino novo ime je PositiveID – što Nikolettos i Wiseman zovu „nadahnutim potezom marketinškog genija jer lukavo sprječava povezivanje kompanije s bilo kakvim negativnostima.“ IBM je bivšem Verichipu otpisao dug od šezdeset milijuna dolara – i bacio se na posao, promovirajući svoj san o globalnom “pametnom sustavu” potpunog i neprekidnog nadzora svega i svakoga, „koji se stručno plasira kao bezopasna über-efikasnost, kao što bismo i očekivali. U stvari se radi o ataku na ono malo slobode što nam je preostalo.“

Autori teksta navode da su natjecatelji u španjolskoj verziji televizijskog reality-showa Big Brother u ožujku 2004. godine b promovirali Verichip na VIP-zabavi u klubu Baja Beach u Barceloni. Zamisao je bila da nakon što vam se u ruku usadi mikročip možete ući u VIP područje i nikada više nećete biti primorani na groznu neugodnost da sa sobom nosite gotovinu ili kreditne kartice. Ljudi, to jest VIP-ovci, umjesto toga su svoja pića plaćati implantiranim mikročipovima. U Rotterdamu u Nizozemskoj još je jedan Baja Beach Club koji igra na istu kartu. Njegov direktor Jo van Galen izjavio je da vjeruje da će za dvadeset godina biti uobičajeno čipiranje prilikom rođenja.4 Conrad Chase, vlasnik lanca Baja Beach klubova, navodno je dugi niz godina radio za američku Agenciju nacionalne sigurnosti, pišu Nicolettos i Wiseman, no taj podatak ne dospijeva u promotivne TV-specijale.

Vizija arhitekata Novog svjetskog poretka nije da nas se ostavi na miru, da nastavimo sa svojim životima, kažu autori, već oni žele određivati što smijemo a što ne, to jest do koje mjere smijemo živjeti i, s vremenom, smijemo li uopće živjeti. Pravo da hodamo svijetom bez usađenog mikročipa danas se čini prilično sigurnim, međutim hoće li tako biti i kada ljudi bez usadaka nekako postanu manjina, ili ako se infrastruktura čitavog planeta u nekom trenutku počne temeljiti na pretpostavci da ljudi imaju usađene mikročipove? Jer Kevin Haggerty u svom članku za Toronto Sun od 10. prosinca 2006. smatra da se sustav kreće upravo u tom smjeru. Haggerty je članku objasnio svoje viđenje razvoja plana mikročipiranja i predvidio niz zanimljivih scenarija. Jedan od njih je da će “posjedovanje čipa biti preduvjet za sudjelovanje u ključnoj dinamici suvremenog života, kao što je kupovanje, glasanje na izborima i vožnja automobila.”

Wiseman stoga sugerira da bi bilo mudro da se širom svijeta donesu preventivni zakoni koji bi sprječavali bilo kakvo prisiljavanja na prihvaćanje mikročip-usadaka.

Korporacija Verichip, odnosno PositiveID, u svojoj se kratkoj povijesti nije proslavila kao osobito iskrena, ali od njezina izvršni direktor Scotta Silvermana se u razgovoru u vijestima TV-postaje NBC News moglo čuti i ponešto istine.
Televizijski voditelj Lester Holt upitao ga je: “Dolaze li do Vas glasine, ljudi govore: ‘Veliki brat, previše informacija, pomalo zastrašujuće.’ Što kažete na to?” Scott Silverman mu je odvartio: “Pa, znate, zanimljivo pitanje. Dvije godine učestalo su mi postavljali to pitanje. Danas je ono bitno rjeđe. U stvari, državni odvjetnik Meksika i neki drugi dužnosnici dobili su taj čip zbog sigurnosnih razloga. A kada razina prihvaćanja proizvoda u značajnoj mjeri poraste, kao što se dogodilo, bojazni glede privatnosti se smanje. No, da izravno odgovorim na Vaše pitanje, Lestere, većina ljudi boji se invazivnosti toga, činjenice da se to usađuje u tijelo. A kao što znamo iz iskustava s pacemakerima i drugim medicinskim uređajima, kada ih ljudi prihvate zbog njihove svrhe i djelotvornosti oni pronađu svoje mjesto u društvu. To neće biti sutra, ni sljedećeg tjedna. Međutim, za dvije, tri ili pet godina, polako ali sigurno prodrijeti će u mainstream.”

Silverman je govorio o stupnjevitosti i strategiji dugoročnog razmišljanja zasnovanoj na postizanju postupnog normaliziranja onoga što se isprva, sasvim opravdano, čini dijaboličkim pokušajem da se svaki pojedini čovjek svede na “artikl u golemom ljudskom inventaru” – puko vozilo za VeriChip koji će se koristiti u spoju s protuljudskim globalnim “pametnim sustavom” što ga je osmislio pomagač nacističkih ratnih zločina IBM. Zato baš i nije dobra vijest da je nedavno proces “polaganog ali sigurnog prodiranja u mainstream” napravio veliki korak. Čipovi za usađivanje stavljeni su na tržište kao univerzalno rješenje za hipotetski problem povezan s nekom vrstom nemogućnosti pristupa medicinskim informacijama bez implantata.

Nedavne aktivnosti korporacije VeriChip/PositiveID otkrivaju i daleko veće ambicije nego što je Silverman javno priznao: Akvizicije korporacije Steel Vault (da bi se formirala korporacija Positive ID) i NationalCreditReport.com-a povezuju kompaniju sa svijetom krađe identiteta i kreditnog nadzora; veze s Googleovim internetskim servisom Google Health i Microsoftovim servisom HealthVaultom kompaniju povezuje s elektroničkim medicinskim zapisima; kompanijin razvojni partner RECEPTORS LCC – tvrtka koja proizvodi Virus Triage Detection System, sustav za otkrivanje prisutnosti virusa H1N1 – povezuje kompaniju s nedavnom “pandemijom” gripe u režiji Svjetske zdravstvene organizacije i potencijalno sa sličnim incidentima u budućnosti; veličina kompanijinog odjela HealthID koji je razvio svoj asortiman proizvoda – uključujući usadive RFID mikročipove (RFID = radio-frekvencijska identifikacija) druge generacije koji mogu detektirati razinu šećera u tijelu – kompaniju povezuje sa zdravstvom općenito te posebno s pacijentima s dijabetesom; kompanija je objavila da tijesno surađuje s kompanijom HealthScreenDirect koja pruža probiranje za dijabetes i povišeni kolesterol.

Kada bi partnerstvo kompanija VeriChip i RECEPTORS iznjedrilo senzor za najavu povišenog kolesterola, kao što predviđa internetska stranica wethepeopewillnotbechipped.com, to bi kompaniju potaklo da svakog od 106 milijuna Amerikanaca koji pate od visokog kolesterola prepozna kao izvor zarade. No, ima toga još.

Kompanija Verichip/Positive ID osnovala je korporaciju BeriGreen Energy za ulaganje u sektor čiste i alternativne energije. Nakon nedavno potpisanog paketa poticaja, kojim se u obnovljivu energiju ulaže sedamdeset i devet milijardi dolara, kompanija je stvorila sinergiju između svoje nove marketinške kompanije Gibraltar, zakona o poticaju, plana globalnog zatopljenja, trgovanja emisijama stakleničkih plinova i ljudskog usadivog mikročipa. Uza sve to, ta kompanijina korporacija već se povezala s kompanijom ELCAN (Raytheon Microelectronics España), koja je peti najveći izvođač radova u vojnom sektoru i proizvođač čipa VeriChip/PositiveID. Nadalje, Verichip/PositiveID uključuje sustav VeriyPay koji bi se trebao koristiti kao brza metoda plaćanja za gotovinske transakcije i kreditne kartice. Sad se čini očiglednim da je metoda plaćanja elektronskim karticama bila prelazni koram prema usadivom mikročipu. Uostalom, kao što je jedan moj prijatelj rekao, većina nas ima mobitele, a preko njih se može raditi dosta stvari koje se planiraju raditi mikročipovima, sve do lociranja mjesta neke osobe.

Kompanija Verichip/Positive ID ima svoje prste u mnogo toga, a njezini različiti ogranci kao da konvergiraju i idu u jednom smjeru – uvođenju usadivih mikročipova kao rješenju životnih problema.

Unatoč tome, prenose Nikolettos i Wiseman, u prosincu 2009. godine izvršni direktor Scott Silverman uvjeravao je javnost: “Upotreba čipa za usluge kreditnog izvještavanja, čak i njegovo korištenje za financijske transakcije… nije dio našeg poslovnog modela već pet ili više godina, otkako je otišao Sullivan, i nije dio našeg poslovnog plana za budućnost.” (Tu spominje Richarda Sullivana, bivšeg izvršnog direktora kompanije Applied Digital koja je tada bila vlasnik VeriChipa; op a.) Silverman je nastavio: “Mogu vam reći da… usađivanje čipova u djecu i imigrante u identifikacijske svrhe, ili njihovo usađivanje u ljude, posebno ne protiv njihove volje, za financijske transakcije, nije bilo i nikada neće biti namjera ove kompanije, sve dok sam ja predsjednik njezinog upravnog odbora i izvršni direktor.” (intervju na http://www.wired.com/threatlevel/2009/12/positive_id/.)

Međutim, 2004. godine Silverman je za tjednik New Times Broward-Palm Beach izjavio da bi se u bližoj budućnosti VeriChip mogao koristiti kao kreditna kartica. Nadalje, 2006. gostovao je u emisiji Fox & Friends te promovirao čipiranje radnika-imigranata radi nadzora kretanja i praćenja porezne evidencije. „S obzirom na nepodudarnost s novijim Silvermanovim izjavama“, pišu autori, „kada od tog čovjeka – ili od bilo kojeg drugog glasnogovornika te kompanije čujemo takva opovrgavanja – znamo da ne možemo biti sigurni da nam govore istinu.“

U međuvremenu, profesor Kevin Warwick sa Sveučilišta Reading u Engleskoj već se proslavio sa svojim inovacijama. Warwick se često pojavljuje na televiziji i u novinama te promovira sebe i svoje mikročip-implantate.

Warwick je svakako pionir, i to vrlo revni, o čemu svjedoči podatak da ga je 2002. godine u Velikoj Britaniji stručnjak za elektroniku Bernard Albrecht prijavio Generalnom vijeću za medicinu (General Medical Council), lokalnim socijalnim službama i policiji, tvrdeći da postoje sumnje da je počinjeno kazneno djelo u slučaju kada je na djetetu provedena operacija “bez medicinske osnove”, to jest implantacija mikročipa. Warwick se, pišu autori, u travnju 2008. godine pojavio u dokumentarnom filmu na britanskoj televiziji Channel 4 potičući preplašenu mladu majku da dâ čipirati svoju djecu. Žena je bila prestrašena zbog „besprimjernog izvještavanja srednjestrujaških medija o potrazi za jadnom malom Madelaine McCain“, a „entuzijazam ove mlade majke spram nauma profesora Warwicka bio je toliki da je čovjek imao dojam da bi bila spremna svoju kćerkicu zatvoriti u zatamnjenu prostoriju do njezine punoljetnosti kada bi joj to predložio netko s dovoljno impresivnom titulom.“ No, profesor Warwick s majkom djevojčice nije podijelio činjenicu da su mikročip-implantati kod pokusnih životinja dovedeni u vezu s tumorima. Evo i naputka autora: Roditelji koji žele znati više o potencijalnim opasnostima koje ti implantati predstavljaju za njihovu djecu i njih same mogu krenuti od internetskih stranica Katherine Albrecht.

Evo i jedne nove vijesti koja pokazuje u kojoj je mjeri mikročipiranje već smješteno u naš um. Novine Sydney Morning Herald su 2. ožujka 2010. objavile vijest naslovljenu: „ Jedan od četiri Nijemca sretan zbog mikročipova“. Pisalo je: „Nedavno provedena anketa otkrila je da bi gotovo jedan od četiri Nijemca rado imao čip implantiran u svojemu tijelu.Anketu je provela njemačka lobistička skupina informatičke industrije BITKOM s namjerom da dokaže sve slabije razgraničavanje stvarnog života i virtualnog svijeta.Uglavnom, 23% od otprilike tisuću ispitanika reklo je kako bi pristalo da im se pod kožu umetne čip ‘zbog određenih koristi’.“

Očito je da svi ti koraci malo po malo vode ka čipiranju stanovništva. Nikolettos i Wiseman navode intervju s filmskim redateljem Aaronom Russoom u kojem on govori o svom nekadašnjem prijateljstvu s Nicholasom Rockefellerom iz slavne bankarske dinastije Rockefeller. Između nekoliko drugih zapanjujućih otkrića, Russo govori o Rockefellerovom priznanju da je konačni cilj “postići da svi na svijetu imaju ugrađen RFID čip, te da sav novac i sva imovina bude na tim čipovima, a ako bilo tko poželi prosvjedovati protiv onoga što činimo ili postupati protiv toga, mi samo isključimo njegov čip.”

Dakle, to je odgovor na pitanje: Kamo se stremi? A odgovor na pitanje: Kako tamo stići?

Naravno, još od Edwarda Bernaysa, odgovor je uvijek samo jedan: pomoću propagande.

Postoje različite vrste propagande kojom nas se obasipa sa svih strana: u filmovima, televizijskim emisijama, u reklamama između televizijskih emisija, u knjigama i časopisima, u glazbi i modi, u osnovi iz svakog sastavnog dijela onoga što je oskarovka Susan Sarandon jednom nazvala “industrija stvaranja kulture”.

Edward Bernays, nećak Sigmunda Freuda, bio je div među propagandistima.
To je bio čovjek koji je, na primjer, pomogao američkoj duhanskoj kompaniji Tobbaco Corporation da okrene naglavce društvene norme dvadesetih godina prošlog stoljeća navodeći žene na ideju da je pušenje cigareta znak njihove nezavisnosti i odmak od građanstva drugog razreda. U svojoj knjizi pod naslovom Propaganda objavljenoj 1928. godine Bernays je napisao:
“Svjesna i inteligentna manipulacija navikama i mišljenjima masa važan je element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju tim suptilnim mehanizmom društva tvore nevidljivu vladu, istinsku vladajuću silu ove zemlje… Nama se upravlja, naši umovi se oblikuju, najčešće od strane onih za koje nikada nismo čuli… nama dominira relativno mali broj pojedinaca… koji razumiju mentalne procese i društvene obrasce masa. Oni su ti koji vuku konce, koji upravljaju javnim mnijenjem, koji obuzdavaju stare društvene tokove i smišljaju nove načine oblikovanja i usmjeravanja svijeta.”

Isti principi vrijede i kad se ne radi samo o propagandi povezanoj s cigaretama ili povećavanjem prodaje određene vrste praška za rublje, nego i onoj kojoj je cilj uvjeriti javnost da prihvati ideju umetanja čipova u tijelo, na neodređeno vrijeme. U idealnom slučaju – barem sa stajališta propagandista i njihovih gospodara – javnost će biti navedena da želi biti čipirana. To bi bio golem zadatak čak i za stručnjaka Bernaysova kalibra. Zadatak koji zahtijeva dugoročne strategije. Umove je za to potrebno pripremiti mnogo unaprijed.

Jedan od alata je tzv. „prediktivno programiranje“ – utjecanje na to kako ljudi percipiraju budućnost, što očekuju od budućnosti te kako misle da će misliti i ponašati se u toj budućnosti.

Za takvo programiranje koristi se neka maštovita pričapostavljena u budućnost (a može i u jako, jako daleku galaksiju) koja sadrži ideje i tehnologije koje se zapravo planiraju u sadašnjosti – to čine ljudi koji planiraju te stvari – tako da se u stvarnom životu, u trenutku kada su ti događaji blizu ostvarenja, programiranoj publici sve čini poznatim. Kao nekakav unutarnji logični slijed stvari, poptuno spontan i slučajan. Prisutan je osjećaj nužnosti da to tako mora biti - kojega ne bi bilo da nije bilo prediktivnog programiranja. Žrtva je nesklona prigovorima jer je sve uređeno na način da izgleda kao prirodan razvoj stvari.

Kao što objašnjava Alan Watt s internetske stranice www.cuttingthroughthematrix.com, u stvari nas se kultivira: “Prije svega, oni znaju gdje na tom polju žele uzgajati, vrstu usjeva koju žele uzgajati, koliko visok usjev treba biti i koliko ga treba biti. Najprije pripremaju teren, zemljište. Krče šikaru. Zatim oru zemljište. Drljaju ga. Čine sve što je potrebno. Zatim zasiju sjeme i promatraju ga kako raste… i kultiviraju ga. Dakle, to je ono što čine s vašim umom kada vas pripremaju za svaki veći događaj u vašem životu. Sve ćete to vidjeti u filmovima, posebno u ovom modernom vremenu… U dvadesetom stoljeću to se radilo prvenstveno kroz romane, kazališne predstave, glazbene koncerte, no danas je u svačijem televizoru… Izravno vas programiraju kroz zabavu, a kada zatim vidite da se to događa u vašem životu, reći ćete: ‘Pretpostavljam da je to u redu. Nekako je logično, nije li?’ i nećete više o tome razmišljati.” A odakle je ta ideja izvorno potekla? Plasirana vam je kroz zabavu, što i jest primarna svrha takve zabave.”

Metodu prediktivnog programiranja, pišu Nikolettos i Weisman, koristi se kako bi nas se uvjerilo da prihvatimo ideju mikročip-implantata kao nešto neizbježno, čak i poželjno, i to traje već desetljećima. Kad je riječ o mikročipiranju, ponudili su i nekoliko primjera iz filmova:

Uvodni prizor Loganovog bijega (1976.) prikazuje novorođenče s kristalnim implantatom u dlanu. Kasnije u filmu implantat počne bljeskati kada netko napuni trideset godina, kada je vrijeme za njihovu “obnovu”. Slučajno ili ne, kažu autori, nova je verzija tog filma predviđena za 2012. godinu;.

U Tvrđavi (1992.) svaki zatvorenik ima implantiran “intestinator” – uređaj dizajniran da izaziva veliku bol ili smrt za svako kršenje zatvorskih pravila. U svibnju 2009. godine objavljen je članak pod naslovom “Saudijski ‘čip-ubojica’ pratio bi i eliminirao nepoželjne” u kojem se sugerira da je intestinator postao stvarnost.

U Razbijaču (1993.) “San Angeles” 2032. godine visoko je uređeno društvo u kojem je sve što je kategorizirano kao loše po vas (na primjer sol, pušenje) postalo nezakonito. Svaki čovjek ima usađen mikročip, uključujući svježe odleđenog Johna Spartana (Sylvester Stallone) koji je bio zamrznut i reprogramiran u kriogeničkom zatvoru.

U BBC-evoj drami Posljednji neprijatelj (2008.) britanska ministrica unutarnjih poslova otkriva da joj je usađen mikročip: “Njegov sadržaj i funkcioniranje može se prilagoditi mojim potrebama. Može biti moja kreditna kartica, može biti ključ za vrata, ključ za automobil – nikad ih više neću gubiti. S vremenom će postati univerzalan. Počevši od školske dobi, za čitav život.”5 Jedna druga znakovita izjava je da će mikročip-implantati “poštenim običnim građanima vratiti slobodu kretanja”, odnosno ta konkretna sloboda prije im je bila oduzeta.

…Wiseman je naveo još nekoliko takvih filmova.

U uvodnoj sceni Teorije urota (1997.) vozač taksija Jerry Fletcher (Mel Gibson) razgovara sa svojim putnicima o različitim urotama i spomene slavni govor Georga H. W. Busha o Novom svjetskom poretku. U jednom trenutku razgovara s gospođom sa psom o čipiranju kućnih ljubimaca radi identifikacije i pronalaženja. Dolazi do sljedeće poante: “Mislim, samo je mali logički korak do toga da to počnu stavljati u nas i našu djecu. I prije nego što se uspijemo snaći, Bože moj! Vjerojatno će doći pod izlikom… ”, a zatim film, prije nego što dovrši rečenicu, prelazi na razgovor s drugim putnikom. Kroz film se ispostavi da je Fletcher na mnoge načine ćaknut, usprkos činjenice da je zapravo žrtva (vrlo stvarnog) CIA-inog programa kontrole uma zvanog MK-ULTRA. Možda najočitija taktika koja se koristi da bi se glavni lik činio ćaknutim je naslov samog filma – derogatorna etiketa koju mediji opetovano upotrebljavaju za opisivanje (i ismijavanje) bilo koje hipoteze koja proturječi službenoj verziji događaja, bez obzira je li za službenu verziju dokazano da je istinita ili lažna, i bez obzira je li alternativna hipoteza zasnovana na provjerljivim činjenicama.

To je tek mali djelić kultiviranja umova za prihvaćanje mikročipiranja. Nezaobilazni su i raznorazni prilozi iz televizijskih vijesti koji su u stvari reklame koje su zbog gledatelja/potrošača prerušene u pseudodebate, kažu Nicolettos i Wesiman, dodajući da se može očekivati još više toga iz sve većeg broja izvora dok nas nevidljiva vlada pokušava najprije uvjeriti u to da je čipiranje poželjno, a zatim i “normalno”. To bi ujedno impliciralo da je biti nečipiran nenormalno, što je za neke pojedince nepodnošljiva etiketa.

Što više ljudi pristane na čipiranje to je vjerojatnije da će svjetska ekonomska i tehnološka infrastruktura naposljetku funkcionirati na pretpostavci da su građani čipirani. Već danas ljudi mogu ući u određene klubove i plaćati s usađenim čipom. To je prvi korak, a slijedeći korak jednostavno je postupno povećavanje broja mjesta koja prihvaćaju taj način plaćanja, nakon čega se potencijalno krećemo prema uznemirujućoj situaciju u kojoj je plaćanje roba i usluga moguće jedino putem čipa usađenog u vaše tijelo. Društvo bez gotovinskog novca, po svemu sudeći, još je jedna nedobrodošla prekretnica na koju treba pripaziti. Naime, pojedini nedavno objavljeni članci u različitim državama sugeriraju da smo već dobrano na tom putu.

Ono o čemu Wiseman ne piše, a vrijedilo bi dodati za razmišljanje, jest mogućnost da se kroz mikročipove utječe na ljudsko ponašanje. Zašto maštu ograničiti samo na mogućnostima poput eletronskog plaćanja? Pa već danas, ako si selotejpom zalijepim za ruku svoju karticu, to mogu raditi na skoro identičan način kao da imam mikročip ugrađen ispod kože ruke. Ne vidim u tome neki veliki napredak, pa niti za Novi svjetski poredak. Ali ako se prisjetimo da je naše tijelo mokri elektromagnetski sustav i da mnogim našim postupcima upravljaju razne kemijske supstance koje po zapovijedi mozga luče naši hormoni, tada nije teško zamisliti da je taj sustav također moguće ‘hakirati’ i to baš elektromagnetskim impulsima iz čipa, koji je, naravno, stalno u vezi s nekim centralnim kompjuterom. Kojim također netko upravlja. Meni se osobno čini da bi to mogao biti glavni cilj težnje ka mikročipiranju stanovništva, jer je prvi put u znanoj povijesti moguće doista kontrolirati ljude i utjecati na njihove postupke bez posrednika kao što su razne propagandne mašinerije.

Ima li izlaza iz scenarija mikročipirane budućnosti? Wiseman piše da na se „stalno podsjeća da nemamo pravo glasa u makinacijama Novog svjetskog poretka“ pa da je „lako zaboraviti da svi mi u stvari imamo moć.“ Jer „uspješna implementacija plana ljudskog mikročipiranja – poput svakog drugog aspekta našeg sve očitijeg porobljavanja – zahtijeva prešutnu suglasnost većine. Moćnici trebaju ljude koji će biti poslušni. A, pravno gledano, šutnja podrazumijeva privolu.“ Wiseman kaže da svatko ima pravo na vlastiti glas.

Ili riječima TBF-a: pravo na „lansiranje odjeba“.

Pa, lansirajmo ga.

Čitamo se!

Autor: Krešimir Mišak

Preneseno sa:

Tags:
Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner

Popularno

Novosti

Kolumne

Partneri

Website Worth

Prijava

Registracija

*
*
*
*
*

* Polje je obavezno