Utorak, 18 Siječanj 2011 16:42 Krešimir Mišak

9234

Nedavno smo radili emisiju jednom posve neobičnom čovjeku koji je djelovao u poslijeratnoj Njemačkoj. S obzirom na tip njegove njegove neobičnosti, nije čudno zašto ga je neki kozmički zakon poslao da se pojavi baš tada i baš tamo, baš u toj zemlji čiji su ljudi možda najviše bili devastirani Drugim svjetskim ratom (uz Sovjetski savez).

BLOG KREŠIMIRA MIŠAKA:

KUPI KNJIGU

Drugi svjetski rat ostavio je njemačke gradove sravnjene sa zemljom, civilno stanovništvo preživjelo je nevjerojatnu količinu patnji dok se front metar po metar pomicao cijelom zemljom, bombarderi ravnali gradove, a totalitaristička vlast mobilizirala sve i svakoga šaljući ih u već izgubljene samoubilačke bitke, da se susretnu preko nišana i gusjenica tenkova s ljudima koji su i sami imali brojne i duge nenaplaćene račune. U operacijama koje su se prostirale na dva kontinenta i trajale sedam godina skoro da nije bilo njemačke obitelji koja nije nekoga pokopala, a mnoge od njih su i kao civili doživjeli stahotna razaranja, umiranja i razne vrste ozljeda. Pri tom, zemlja nije imali čak niti satisfakciju sumnjive kvalitete, da bude pobjednik, a na vidjelo su izašle i sve zločinačke akcije vezane uz masovna istrebljenja ljudi koja su provodile njihove vlasti. Trauma na traumi, iznutra i izvana.

Sve u svemu, bilo je posla za čovjeka kroz koga je prolazila apsolutno nevjerojatna iscjeljiteljska snaga – za Brunu Gröninga.

On nije djelovao u neka srednjovjekovna vremena puna praznovjerja i s malo pismenih ljudi, pa da njegova djelovanja dođu do nas omotana u omotač legendi kojeg nikada nitko neće moći odvojiti od one jezgre istine koja se (nadajamo se) krije u takvim pričama.

O, ne, Bruno Gröning djelovao je u vrijeme novina, kamera i suvremene medicine, od 1949. do 1959. godine. Ali je svejedno djelovao na način koji bi se svakome od nas činio nemogućim, dok ga ne bismo vidjeli na djelu. Ne kažu uzalud da „seeing is believing“. Danas još žive tisuće ljudi koji su Gröninga doživjele osobno, a priče stotina njih dokumentirane su u mnogim knjigama i na videosnimkama. Štoviše, sve su te knjige pune potpisanih izjava liječnika koji su nazočili fascinantnim, dramatičnim i često trenutnim iscjeljenjima.

Toliko stranica, toliko pomoći ljudima, a danas je Gröning ipak relativno nepoznat. Zapravo ga nitko nigdje ne spominje, i da nije Kruga prijatelja Brune Gröninga, vjerojatno bi poptuno potonuo u zaborav. Kako sam se pomalo udubljivao u temu, gledao video-snimke ljudi (sad već u godinama) koji su pričali svoja iskustva s njime, čitao knjige (od kojih je najbolja „Revolucija u medicini – rehabilitacija neshvaćenog“ liječnika Matthiasa Kampa, koji je pokušao pronaći i bar neke znanstvene temelj onome što je vidio, ali ako mu nije išlo, onda i nije inzistirao, jer je shvaćao da su neke stvari izvan dohvata znanosti kakvu znamo) sve sam se više pitao – kako je moguće da ovaj čovjek nije superpoznat?

Kako je moguće da su ga vlasti tužile, umjesto da ga stave u kamion i voze od mjesta do mjesta ispaćene zemlje?

Kako je moguće da se danas više ljudi ne koristi tim mogućnostima? Jer dio Gröningova čuda jest to da njegovo iscjeljivanje niej prestalo njegovom smrću.

Znam, znam, zvuči čudno, čak i glupo, a svakako poprilično nevjerojatno, ali zapitajmo se na trenutak što su to uopće čuda?

Najvjerojatnije tek neki zakoni koje još ne poznajemo, događaji koji su izvan našeg iskustva, to je sve. Srednjovjekovnom kmetu čudo bi bio zrakoplov, televizija, o internetu da ne pričamo, on bi bio i predaleko od njegove mogućnosti počinjanja shvaćanja.

No, svakako, čudo jest čudo po tome što je usamljeno. Inače nije čudo. Ako nijedan čovjek ne može letjeti, a jedan zamahne rukama i poleti – to je čudo. Ako to svi naprave, nema više čuda. Iz takve perspektive oko Brune Gröninga se i nisu zbivala čuda – jer su ona bila svakodnevna pojava. Na neki tajanstveni način, ljudi su oko njega iscjeljivali i od najtežih i neizlječivih bolesti, kao i od onih lakših (što ne znači da su bile manje mukotrpne za ljude koji su ih trpjeli).

No, da budem pošten prema čudima, ona mogu biti i svakodnevna pojava, ali koju ne primjećujemo. Ili pak svakodnevna pojava koju primjećujemo, ali to je čudo samo onda ako nikad nismo izgubili predivni dar da se svemu čudimo. Dakle, čuda su čudna kategorija, ali s obzirom na postavljene granice paradigme našeg današnjeg svijeta, čuda doista ima na svakom koraku. Rečeno je da se um nalazi u našoj glavi, a ipak su brojni parapsihološki eksperimenti pokazali da su među nama moguće, i čak se često događaju, stvari koji navodno ne bi trebale postojati niti se događati. Neke stvari jednostavno rade u praksi, mada ne rade u teoriji. Rečeno je da živimo u linearnom vremenu, a ipak naši mozgovi stalono vide tri sekunde u budućnost. No, o tome nekom drugom prilikom.

Što se čuda tiče, znam da mnogi ljudi smatraju da bi povjerovali u nešto što smatraju nemogućim ako bi to vidjeli svojim očima i da će nešto biti prihvaćeno ako to svi ide, ako se pokaže jednom, dvaput, pedeset ili sto puta. Pa, slučaj gospodina Gröninga dokazuje suprotno. Tisuće pojedinaca su doživjeli i vidjeli takve stvari da su jednostavno prihvatili čudo, ali na kolektivnoj razini ništa se nije promijenilo. Ako ga se i ne bi promatralo kao kanal prema nekoj dubljoj, temeljnoj stvarnosti, svakako je zaslužio pažnju bar kao fenomen. No, iz nekog razloga, Bruno Gröning sveden je na anonimnost dok je propaganda mašinerija uključena za neke druge ljude, pa svi danas znamo za Dalaj Lamu, majku Terezu i druge meni iz mnogo razloga sumnjive tipove.

Kad je takav napor uložen da ga se izbriše, mora da je taj čovjek bio pravi, zaključio sam.

S vremenom je, kako se glas proširio, do njega počelo dolaziti sve više i više ljudi, stotine, tisuće, pa čak i rekordnih trideset tisuća. No, viđali smo to i prije, da se puno ljudi okuplja na nekom mjestu i zbog nekog samo njima znanog razloga, pa čak i da svi sami sebe uvjere u nešto i onda njihova se njihova uvjerenja na neki način manifestiraju kao neka nova stvarnost ili im se tako čini.

No, kako je sve veći broj liječnika krenuo sa svojim pacijentima do tog čovjeka za kojeg su čuli, mogli su se i samo osvjedočiti u ta zbivanja, a potom ih i dokumentirati. Mnogi od njih su zauzimali njegovu stranu i pokušavali objasniti vlastima da Gröning nije šarlatan. Ali uzalud, protiv njega su pokrenuti procesi radi protuzakonitog iscjeljivanja (kako sumanuto to zvuči, smiješ umrijeti od neke terapije ako je ona zakonski odobrena, ali ne smiješ protuzakonito nekoga iscijeliti). No, čak bi se takvi procesi i mogli shvatiti, kao i logika koja stoji iza njih, da je Gröning doista iscjeljivao. Ali on je tvrdio da on ne iscjeljuje već da iscjeljuje božanska snaga kojoj je on samo transformator. Zamislimo ljude kao žaruljice od 12 volti i nekakav superjaki izvor struje. Takav bi spržio lampice, kad ne bi između njega i njih postojao transformator. Naravno, nismo mi takve lampice, ali rečeno nam je da jesmo, pa se u tom smislu i ponašamo.

Kako god da bilo, Gröning ne bi činio ništa već bi samo govorio i to ne neke posebno originalne misli. Govorio je o dobru i zlu, i o tome kako Bog može pomoći. Ali to je radilo. I nije bilo protuzakonito, ako želimo to shvaćati vjerom, po njemačkom je zakonu svaka vjeroispovijed bila dopuštena.

Ali naravno, razlozi sprečavanja djelovanja Brune Gröninga vjerujem da su bili puno drugačiji od deklariranih, i puno prozaičniji – stara i poznata borba za moć, utjecaj i ugled. Ali vjerojatno i više od toga. Nekad davno bih tom popisu možda još dodao mentalne koncepte kojima svi mi, više ili manje, robujemo, ali danas sam ipak sklon zaključiti da je Gröning jednostavno bio preopasan za agendu kojoj smo izloženi, u ono vrijeme manje vidljivu, ali danas svakako sve vidljiviju. Gröning mi se na neki način čini kao oživotvorenje one navodne Einsteinove izreke da problem ne možeš riješiti na istoj razini s koje je i nastao. Očito je pokazivao put do te druge razine, kojim bi se jednostavno zaobišle mnoge prepreke protiv kojih se danas mnogi na svijetu uzalud bore konfrontirajući se s njima, a zaobišle bi se i mnoge institucije koje su zauzele monopol na taj put i prodaju skupe karte, ali te odvedu tko zna gdje jer samo slijepo slijediš putokaze koje je netko stavio. Nedavno sam pročitao zanimljivu misao, da su sjene koje se nadvijaju nad nama danas sve veće, ali to samo znači da se svjetlost pojačala.

Dok sam gledao slike Brune Gröninga, u oči mi je upalo njegov vrat koji je nekim slikama iznimno debeo, kao da ima gušu, ali na drugima posve normalan. Pitao sam se što je to, a onda sam na jednom mjestu naišao na odgovor. To nije bila guša niti poremećaj hormona, već je vrat debljao ovisno o količini ljudi kojima se Gröning obraćao. Njegova uloga transformatora utjecala je na njegovo fizičko tijelo i na druge načine. Primjerice, rekao je da će sagorjeti ako će biti spriječen pomagati ljudima , ali pritisak je u tom smislu ipak bio sve veći. No, on nikad nije prestao, ali okupljanja više nisu bila masovna i stalno je bi pod paskom vlasti. Ipak, može se reći da je s vremenom neutraliziran, pa je konačno i umro 1959 – navodno od raka želuca, u nedostatku boljeg objašnjenja koliko sam shvatio, ali čudan je to bio rak želuca kad je u danima prije smrti s tekom jeo i držao predavanja. Obdukcija je pokazala da su njegovi unutrašnji organi doista izgledali kao da su sagorjeli.

Prošlo je desetak godina od njegove smrti dok neki ljudi, koji su iscjeljeni Gröningovim posredovanjem prema toj božanskoj snazi, nisu počeli – ne sjećam se sad točno kako, a ne da mi se tražiti po knjizi – uviđati da se učinci iscjeljivanja pokazuju i kad se samo priča o Gröningu, dijele iskustva i slično. Nisu to nekakve posebne priče, po prilici ovo što sam vam do sad napisao. Kako je Gröning i sam nagovijestio da ga prelazak na drugu stranu neće spriječiti da iscjeljuje, to je bio on, zaključili su. Tako je nastao Krug prijatelja Brune Gröninga, jedna sasvim neobična udruga, po tome što zapravo i nije udruga, niti išta uopće.

„Krug prijatelja“ je možda sasvim dobr opisuje. Ona nema institucionaliziranog članstva, nema članarina, nema obaveza, nema pravila, ništa se ne plaća, potpuno je otvorena svakome da dođe, sjedne se, posluša o Gröningu ono što mu priča netko tko iz zahvalnosti što je doživio olakšanje od patnji želi i drugima omogućiti to isto - iscijeljenje. I ako želi, može se više nikad ne pojaviti tamo. U Hrvatskoj je takvo iskustvo do sad imalo nekih tri tisuće ljudi, ako sam dobro zapamtio, s nekim ljudima sam razgovarao i slušajući ih kakve su neugodne zdravstvene probleme imali, bilo mi je drago što postoji način da ih se iscijeli. Ne znam kako je u drugi dijelovima Hrvatske, ali u Zagrebu su takvi jednosatni sastanci česti, po raznim kvartovima i mjesnim zajednicama.

Kad sam i sam iskušao zapravo jednostavno i malu mentalnu vježbu usmjeravanja na tu energiju Brune Gröninga, na svoje iznenađenje osjetio sam, bez da sam imao ikakva očekivanja ili spoznaja što bi se trebalo dogoditi ili bi li se išta uopće trebalo dogoditi, da mi dlanovi (koje sam imao okrenute prema gore) postaju vrući i pulsiraju – točno kao da nekakva energija ulazi kroz njih. To je trajalo dvadesetak minuta i duže.

No, svima nam je jasno, pa i Krugu prijatelja, kako takve priče teško nalaze put do ljudi (jer smo svi naučeni da sva rješenja moraju bit teška i dugotrajna, no pain, no gain, tako su nas učili, bez muke nema nauke, po naški) i da spadaju u kategoriju nevjerojatnih čuda.

A čuda, naravno, nitko razuman ovih dana ne vjeruje.

Stoga je prije dvadesetak godina organizirano udruženje liječnika, koji su i sami doživjeli iscjeljenje, pa su stoga odlučili medicinskom dokumentacijom pratiti buduća iscjeljenja, da ne bi sve ostalo samo na pričama. Mislim da tih liječnika u svijetu ima nekoliko tisuća, a oni su zaslužni za obimnu dokumentaciju koja predstavlja zdravstveno stanje ljudi koji su na dolazili na druženja u Krugu prijatelja Brune Gröninga, i rezultate svih pregleda i parametara nakon iscjeljenja. Skroman, ali hvale vrijedan napor da se čuda dokumentiraju i da je moguće svakome tko skeptično odmahne rukom, ili koga mentalni koncepti ili strah koče, dati argument da možda zaista postoji način kako da si pomogne. Dokumentiran način kroz dokumentirana čuda.