8953
- Spiralnim uspinjanjem i osvajanjem Istine raskrinkavamo iluziju o okamenjenim ili konzerviranim istinama, spoznajama, teorijama, znanjima... Ako uočimo kako su svaka ideja ili svaka teorija do koje dođemo: tek jedna tačka na našoj uzlaznoj putanji spiralnog osvajanja Istine, onda nam se perspektiva mijenja.
Možda nam ovo "Istina", sa velikim "I", ima prizvuk patetike, ali, ako ju koristimo kao konstrukt u smislu uzvišene Istine, ili Istine kojoj težimo, a koja je van ograničenja svijeta i svijetova u kojima smo (trenutačno!), onda nam može biti i prihvatljivijom u okviru ovakvih razmatranja. Neovisno o velikom ili malom "i" ("I") - suočavamo se sa jednom zakonomernošću koja nam se jasnije i podatnije otkriva ne slučajno u ovim našim vremenima, krcatim bremenima istina i "istina", te znanstvenih dokaza i protudokaza (danas ćete pročitati kako je kora jabuke izuzetno korisna za varenje, već sutra vam osvane vijest da je ZNANSTVENO utvrđeno kako je ona kancerogena!), plime novih spoznaja i informacija... Time nam se raskrinkava još jedna iluzija (a koliko mi ih se u svijesti do sada raskrinakalo, i nikada im kraja i konca, i nikada da se stavi točka tom procesu!): iluzija o okamenjenim ili konzerviranim istinama, spoznajama, znanjima...
Ako se osvrnemo unazad, na povijest bilo čega, osobito znanstvenih disciplina - suočavamo se sa nestalnošću i promjenljivošću: jedna teorija smenjuje drugu, jedni dokazi obaraju druge, jedni znanstvenici se obrušuju protiv drugih (u smislu znanstvenog sučeljavanja), jedne znanstvene škole su protiv drugih... Doprinos svakoga od njih, i svake od njih (teorije, škole, ideje) u razvoju ljudske misli i znanstvenog duha - nesporan je. Nesporno je da su svatko od njih, ili svaka od njih - u nečemu ili u nekom smislu bili u pravu, bilo za svoje vrijeme, bilo za kutove promatranja i spoznavanja na kojima su bili...
Nesporan je, u svemu tome - DIJALOG, na jednom širem civlizacijskom planu: dijalog ljudi, znanstvenika (i oni su ljudi, ovdje se misli na specifični smjer), teorija, ideja, škola, nazora... Da nije bilo prethodnog - ne bi bilo ni narednog. Tko bi se suprotstavio Frojdu i njegovoj teoriji, na čemu bi se Jung kalio - da nije bilo Frojda. A opet: na koga bi se neofrojdovci obrušili - da nije bilo Junga, Adlera, itd. Iako mi vidimo jednu nedosljednost u ovim smjenama, jer - kako to ispada znanstveno i prvo i potonje, i onaj tko je u nizu bio za jednu ideju, i onaj tko joj se suprotstavio, ipak, u perspektivi dijaloga kojim se spiralno krećemo naviše ka osvajanju Istine: sve ovo je itekako smisleno i dobro, neophodno. Samo mi trebamo da izmijenimo svoju percepciju i svoje shvaćanje cijelog procesa.
Mi imamo iluziju o KONAČNOJ, konačno dostignutoj istini ili Istini, i o mogućnosti da ju dosegnemo, a upravo ta konačnica je dio Igre u Iluziji. (Nisam baš ekspert za psihologiju, ali koliko pamtim - baš bi Frojd bio zanimljiv primjer za nekoga tko je na osebujan način pokušao da konzervira svoju teoriju, da je ispne na pijedestal konačne psihološke istine: predbacujući svakome tko vidi nedosljednosti i njoj - osobne psihološke probleme koji se proijiciraju na njegovoj teoriji. Možda i nisam baš vjerno prenio datu konstataciju, ali je ona svakako zanimljiva kao opis mehanizma pokušaja da se sopstvenoj teoriji ili istini da jedna kruta, zamrznuta forma, ili da joj se da status univerzalne vrijednosti.) Školstvo, planetarno školstvo, a balkansko pogotovu - najbolja je slika te goleme iluzije o mogućnosti konzerviranja znanja, spoznaja, istine... Religije i njihove dogmatike - takođe, mrtva trka između religija i njihovih dogmi i školstva! Ako uočimo kako su svaka ideja ili svaka teorija do koje dođemo: tek jedna tačka na našoj uzlaznoj putanji spiralnog osvajanja Istine, onda nam se perspektiva mijenja.
Dakako, sve to biva i može biti vrlo dramatično. Što nam je, individualno ili kolektivno, taj proces intenzivniji - to su nam lomovi u svijesti veći, to se teže snalazimo, približavajući se riziku od prave konfuzije. A današnje naše vrijeme je upravo takvo. Ono jeste blagoslov za vještije slamomaše (zamislimo slalomaše koji se spralom osvajanja Istine - kreću naviše!), u ovim kretanjima, ali - i vrlo teško za one koji su sa makar malo više konzervativnog naboja ili "potencijala" u sebi; takvi u ovim vremenima dolaze do iskušenja da - "pucaju".
U vezi sa ovim poteže nam se primjedba o dosljednosti. Šta, ako čovjek danas govori i misli jedno, sutra nešto drugo, osobito nešto suprotno jučeranjem, gdje je tu dosljednost?! Jeste ovo komplicirano za razgraničenje, ipak: u svemu ovome mora postojati KONTINUITET, ne ODBACIVANJE. Ideja ili teorija koju prevazilazimo - OSTAJE U TEMELJIMA naših nazora, ako mi njih sasvim odbacimo, kao da podrivamo temelje sopstvenih nazora. Kao što je gore rečeno: da nije bilo Frojda, ne bi bilo ni onih koji su dalje, suprotstavljajući mu se, gradili nove teorije, osvajali nove ideje, kroz kritičko preispitivanje i implicitni dijalog. Čak, ako neku ideju ili teoriju naizgled i odbacimo, ima kontinuiteta ukoliko joj se u nekoj sljedećoj prilici, kada nas spoznajni put navede, njoj vratimo, pristupajući joj iz nekog drugog kuta, na nekoj drugoj, dakako višoj, razini. Uostalom, spiralno uspinjanje upravo to i znači.
Pošto pokušavam da mi sve apstrakcije u krajnoj instanci budu u funkciji prakse i praktičke ispomoći...
...Dakako da iz nabačenih teza možemo lako izvući praktičke pouke i orijentire.
1) Da se ne suprotstavljamo svojim porivima ili impulsima za stalnim preispitivanjem svega u svojim nazorima (odgojnim, moralnim, filozofskim, duhovnim...), već da dopustimo svojem razvojnom spoznajnom procesu da ide svojim tokom. Imajući u vidu princip kontinuiteta, koji, i kada opovrgava nešto - ima u vidu zaslugu toga što "odbacuje" ili prevazilazi, zaslugu u sopstvenom spoznajnom rastu.
2) Ako se mi uporno, kaže se, u krivom smislu - dosljedno, držimo jedne te iste ideje, istine, teorije, nazora - cijelog ili skoro cijelog života: onda se moramo pomiriti sa činjenicom da u svemu tome tapkamo u mjestu. U redu, nije to nikakvo zlo, ima i to svojih prednosti, jer spoznajno-razvojni proces, kao dio šireg razvoja svijesti, najdirektnije sa njime povezan, nije nimalo lak, i, kao što neki vole mirnu luku, uživaju u njoj, te se ne usuđuju da izađu na pučinu i u rizike suočavanja sa burama i nemirnim morem, tako i ovdje - sve ima svoje pluseve i minuse.
3) Momenat stalnog kritičkog preispitivanja ili dijaloga, i sa tuđim idejama i teorijama, i sa sopstvenim idejama i teorijama. Nema autoriteta, duhovnog, obrazovnog, filozofskog, itd. koji će nam, koji nam može biti autoritet za cijeli život. Ako je tako - onda se trebamo zapitati: gdje smo? Svaki autor, ma koliko dobar i genijalan bio, ili ma za koliko dobrog i genijalnog slovio: može nam biti samo jedna od faza u našem osobnom razvoju. Ne radi se o tome da mi moramo biti umniji i genijalniji od njega - da bismo ga u svom osobnom razvoju prevazišli. Jednostavno, neka, na primjer, Štajner, ostane i dalje genije, kao što je bio i prije mog čitanja njegovih djela, možda ja nemam potencijale da ga znanstveno "oborim", ali - meni osobno neke njegove ideje više "ne piju vodu". Možda čak i ne znam sasvim jasno zašto, tek - intuitivno osjećam da mi ne mogu biti dobri i pouzdani idejni i konceptualni orijentiri.
4) Sve ovo se u potpunosti odnosi i na našu praksu, životnu i, u užem smislu - duhovnu praksu. Stvar je kompliciranija, ne može sva stati u ovakvo jedno uže pojašnjenje, tek - vezu svatko može makar slutiti. Iz naših nazora - proističe i praksa kojoj se priklanjamo, kojoj vjerujemo. Ako mi godinama i godinama prakticiramo jedan model - onda znači isto što i idejno tapkanje u mjestu. Da, možemo mi, kao što se redovito i dešava, da tu istu praksu idejno, u smislu matematičke progresije, razrađujemo i razglabamo o njoj, maltene fraktalno šireći mrežu finesa i ideja o njoj, ali - činjenično, mi smo sve virjeme u njoj. Na primjer: joga i meditacija, bilo je više kritičkih opaski o njima u nekim ranijim kolumnama. Jesu one odlične, i meni su bile odlčne u nekim fazama mojih duhovnih kretanja, ali onda vremenom se nasučem na njihova ograničenja, ili, točnije: na ograničenja u njihovim postojećim konceptima. Na višim razinama ideja sa jogom mi se transformirala u nešto što sam nazvao "joga-laganim-pokretima", sa kojima uopće izvodim svoje pokrete u svemu što se može kao usporeno izvoditi, ali, ovdje je to dio jednog smirenog svakodnevnog funkcioniranja, potpuno daleko od "zvaničnih" joga-koncepata. Meditacija mi se također transformirala u neke vidove koji su dublje i prirodnije integrirani u spontano životno funckioniranje. Sve u svemu, ako i sve vidove prakse podvrgnemo procesu ili dinamici samo-prevazilaženja, onda nećemo cijelog života biti ukopani u jednoj te istoj praksi. Uzgred, kako sam već spomenuo jogu i meditaciju: oni nikako ne mogu biti kruna naše prakse, ili jedina uzdanica, jer imamo mnogo širi kontekst čimbenika koji nam tvore psihofizičku i duhovnu ravnotežu, a koji svi skupa čine jednu mnogo složeniju sliku naše duhovne, ali i šire - životne prakse.
Spiralno uspinjanje i osvajanje Istine: ne - "da" ili "ne", već - voliš li spoznajno planinarenje ili ga ne voliš. Ako ga ne voliš - ne znači da ono ne postoji i da ne djeluje u našem svijetu.
