Croatian English French German Italian Russian Spanish Swedish

4Dportal.com Facebook Profil4Dportal.com Facebook Novi Profil4Dportal.com Twitter4Dportal.com YouTube kanal4Dportal.com RSS

Upozorenje
  • EU direktiva o privatnosti

    Ova internet stranica koristi kolačiće (cookies) radi autentičnosti, navigacije i drugih funkcija.
    Koristeći naše internet stranice, prihvaćate da se na vaš uređaj pohrane ove vrste kolačića.

A+ R A-

KREŠIMIR MIŠAK (BLOG SVJETLOST): Priče iz Europske unije - 3.dio

17955

Evo nas opet, kakav će to predivan svijet biti jednoga dana kad nestane materijala za ovakve teme. Ali za sad, nikad kraja. Pa dobro, let’s go with the flow, ili „nek’ nas voda nosi“ to jest nek’ me voda nosi. Kuda već nosi, a nosi nas tamo gdje je usmeravaju, bar se tako čini. Ni bujice više nisu što su bile – divlje, neobuzdane i nepredvidljive. Ne, danas je sve na daljinsko upravljanje. Uglavnom, tema je – kao što piše u naslovu – još uvijek ista, čarobna kratica sastavljena od dva samoglasnika, koji inače sami po sebi nisu bili loši samoglasnici, ali ovako u kombinaciji…

 

BLOG KREŠIMIRA MIŠAKA:

KUPI KNJIGU

U svakom slučaju, postoji jedan jedini argument za ulazak u tu korporativnu diktaturu koji bi imao smisla (i kojeg nikome ne bi trebalo posebno tumačiti jer taj jezik svi razumijemo), a to je – lova. Malo ljepšim rječnikom to se obično kaže: „standard“. Drugim riječima, kad se već odričemo suvereniteta, prava nad donošenjem zakona koji se tiču svakog aspekta našeg života, kad već omogućavamo da imućniji ljudi sa zapada, iz zemalja koje govore drugačijim jezicima, postanu vlasnici tla, vode, imanja i kuća i čak dobiju pravo glasa na izborima (za primjer vidi Španjolsku i apsurdne situacije gdje milijuni Britanaca usred Španjolkse glasaju o ljudima koji će Španjolcima odlučivati o životu) – što zapravo dobivamo?

Mislim, osim praznih obećanja i floskula. Dobivamo li nešto konkretno zauzvrat, što će nam svima podignuti životni standard? Recimo – lovu? A može i zlato, ili dijamante, ili platinu, svejedno, može bilo što, samo da gore navedeno odricanje barem ne bude zabadava. Da, stvarno, kakva je perspektiva povećanja standarda našeg života. Prema onome što kažu naši meni uvijek dragi susjedi Slovenci – nikakva:


Ali dobro, nećemo se sad informirati s yuotubea ili nekakvih knjiga o uroti. Predlažem da, ako i obično, prolistamo prave istinonoše – dnevne novine i portale. To su valjda dovoljno vjerodostojni izvori. Pa da vidimo što tamo piše, ili bar što se može iščitati. Recimo o …

…CIJENI ULASKA

U jednim novinama se u veljači oglasio i regionalni direktor Svjetske banke Peter Harrold u posjetu Hrvatskoj koji je za nas poučno rekao: „Mnogo je bolje provesti reforme prije ulaska u EU nego poslije, a to najbolje potvrđuje Bugarska koja sad ne može apsorbirati novac iz EU fondova pa je lani više uplatila u EU nego što je povukla.“

Sjetio sam se silnih milijardi koje nam proponenti EU u domaćim političkim redovima obećavaju, da bi nas privoljeli da kažemo „da“ na referendumu. Ali tako to bude, kao u Bugarskoj, ništa od obećanih para. Naravno, nije to zbog EU, nego su si sami krivi što nisu napravili reforme, koje im je, bez obzira na unutarnje okolnosti Bugareske, propisala… EU! Jer korporatisti koji vladaju u EU znaju što je najbolje ja Bugarsku i sve joj najbolje i žele. A priznajte, nije im loša zamisao – obećati novac, koji ćeš dobiti samo ako napraviš zahvate za koje se unaprijed zna da ih je nemoguće napraviti.

Tu i tamo se i kod nas čuje drugačiji glas. HSP-ovac Daniel Srb je na konferenciji za novinare u veljači pozvao građane da se na referendumu o ulasku u EU izjasne protiv ulaska Hrvatske u EU jer „po njihovom mišljenju za to nisu stvorene političke pretpostavke, obzirom da se Hrvatskoj stalno nameću novi uvjeti koji, kako je ocijenjeno, derogiraju isplativost ulaska Hrvatske u EU“.

„Hrvatskoj se u EU ne isplati ulaziti’, ustvrdio je predsjednik te stranke Daniel Srb dodavši kako mi možemo vlastitim snagama osigurati brži razvoj gospodarstva nego što je u EU. Za primjer je, pislao je u članku, naveo Tursku koja, kako je rekao, postiže veće stope gospodarskog razvoja od bilo koje članice EU. I cementirao misao sportom: „Ako hrvatski atletičari, skijaši i veslači mogu biti najbolji na svijetu, ne vidim razlog zašto to ne bi mogli biti i hrvatski proizvođači namještaja ili hrvatski bankari“, upitao je Srb.

Kad smo već kod sportaša, to svakako nije loš primjer.

Tako je Ante Kostelić, na prijemu u Vladi povodom trijumfa Ivice Kostelića, krajem ožujka održao razumni i istiniti govor koji su jedne dnevne novine, koje su se već u više primjera predstavile kao pamflet Elitine nadnacionalne politike (glavni je kolumnist je lijepo i otvoreno u jednoj svojoj kolumni rekao da su „ove novine oduvijek podržavale bezuvjetni ulazak u EU“, pa si vi razmislite o objektivnosti vijesti koja može stići iz novina koje se tako deklariraju), predstavile kao nespretni gaf našeg vrhunskog sportskog djelatnika.

Vraga nespretni gaf – Gips im je baš sve lijepo rekao kako i jest.

Recimo: „Ovakav uspjeh može poslužiti kao primjer kakva je naša zajednička sudbina kao malog naroda, ili kao zajednice koja ne mora imati oznake nacionalnog identiteta“.

Doista, Kostelićima nije trebala EU, niti ikakav pokrovitelj, da bi bili najbolji skijaši svijeta, sve su napravili sami. Tako se može i u svemu ostalome, a tako je i bilo u mnogim djelatnostima (brodogradnja, recimo).

Onda je Gips rekao i ovo: „Ja znam da ova naša sadašnja Vlada, i buduće i prošle, da su radile u okolnostima koje su često kontrolirane. (Može li išta biti točnije od toga, op. K.M.) Ne znam od koga, netko će reći od vanjskih neprijatelja, ne znam, od bilo koga.“

Tu izjavu, datu takvim svečanim povodom, od strane tog čovjeka, mediji nisu mogli ignorirati. Pa su onda u tom novinskom članku počeli kenjati. Prvo su, naravno, priznali zasluge Gipsu, rekavši da je on nedvojbeno jedna od najuspješnijih hrvatskih sportskih djelatnika, da je stvorio najveće sportske šampione koje je Hrvatska ikada dala, i da svi oni zaslužuju spomenik i ulicu, i to ne samo u Zagrebu i tako su mu malo pušili par redaka.

Naravno, znate da sad slijedi „ali…“ . I u pravu ste.

S obzirom da je Gips rekao nešto istine o velikoj laži u kojoj živimo, onaj isti komentator (koji se hvalio kako „ove novine oduvijek podržavaju bezuvjetni ulazak u EU“), ovog puta u ulozi pisca novinskog članka, napisao je: „Ali, stariji gospodin Kostelić strahovito je netalentiran u javnim nastupima; njegove političke i ideološke procjene izazivaju masovni podsmijeh.“

Kao prvo, to uopće nije točno. Ne znam nikoga tko je reagirao podsmijehom, svi koje znam smatrali su da je Gips rekao istinu. Ali političke i ideološke procjene tog mudrog novinara ono su što meni stalno izaziva podsmijeh. Ako ne i povraćanje. Ali da vidimo što je dalje nadrobio….ma zapravo mi se ne da više na te tendenciozne gluparije trošiti vrijeme. Još ću samo prenijeti da je novinar dobrohotno i snishodljivo, prethodno ga proglasivši čudakom i frikom, rekao da Anti Kosteliću ne treba zamjeriti te da bi „ovakve njegove istupe u javnost trebala tretirati kao benigne nepogode“.

Reče čovjek čiji su tektovi toliko propagandistički da se također mogu smatrati nepogodom, ali nikako benignom. Njemu treba zamjeriti.

Nadnaslov jednog članka u veljači bio je „Pravila igre EU – Nacionalne blagajne ostat će kratke za milijardu eura.“ A naslov: „Jedinstvena osnovica korporacijskog poreza“.

Što je sad to? O tome da je EU napravljena da zastupa korporativne interese, a ne interese građana već je bilo riječi u predzadnjem postu, uz par primjera, a te se primjere može proširiti i podacima iz novinskog teksta o raspravi i Zakonu o privatizaciji Ine. Naime, Vlada je nedavno htjela izmijeniti zakon tako da nitko ne može kupiti više od 49 posto njenih dionica, ali je povukla odluku zbog…Europske unije.

Štos je u tome da se tim zakonom htjelo izbjeći da off shore fondovi ispod stola, u ime nekih drugih, kupuju Inu. Izmjenama Zakona o privatizaciji htjelo se izbjeći da bilo tko stekne više od 49 posto naftne kompanije. U vladi se povela burna prepirka između onih koji su bili za zakon i onih koji su bili protiv zakona da ne bismo uvrijedili Europu. Ta rasprava nije završila zaključkom nego kompromisnom odgodom, ali zapravo je rezultat da zakon nije donesen. I sad, što ima loše u tome da jedna država želi zaštiti svoj utjecaj u državnoj naftnoj tvrtki? Pa to je zato jer je korporativna Europska unija počela ošto upozoravati Hrvatsku da bi takvom odlukom kršila kao neka „europska pravila“, pa još da si time ozbiljno ugrožavamo ulazak u EU, što mi uvijek tjera suze na oči.

Vratimo se na sadržaj one vijesti o jedinstvenoj osnovici korporacijskog poreza. Dakle evo citata iz članka:

„EU uvodi sve na jednom mjestu, ali će zbog toga štetu pretrpiti državne blagajne. Oko tri milijarde eura u godini ostat će više europskim tvrtkama koje posluju preko unutarnjih granica u Europskoj uniji kada se primijeni Zajednička pročišćena osnovica korporacijskog poreza (CCCTB), čiji je prijedlog sredinom ožujka predstavila Europska komisija (uvijek na strani građana Europe, op. K.M.). Zbog te bi uštede nacionalne blagajne u EU imale štetu od oko milijardu eura, a čak bi dvije milijarde tvrke uštedjele ukidanjem sadašnjih troškova prilagodbe propisima iz 27 različlitih poreznih sustava država članica.

Stvarno, nema smisla da korporacije pate.

A slijedi i nastavak članka, koji pokazuje poznatu taktiku malih koraka. Uvijek u malim koracima, da te nitko ne skuži, da svi zaborave prethodni korak, da netko ne pomisli da sve to namjerno slijedi jedno iza drugoga već da misli da je riječ o spontanom, prirodnom tijeku stvari.

Uvođenje CCCTB-a, pisalo je, bio bi prvi korak k usklađivanju poreznih politika u EU. Sada su porezi u isključivoj mjerodavnosti država članica, a na razini EU određuje se samo najniža stopa PDV-a. (A te države ih uvijek žuljaju, samo smetnja, baš kao i ona lijeva smetala – građani tih država)

Iako je u EU uspostavljeno jedinstveno tržište, pisalo je, ono u tom dijelu nije još dovršeno. Tako se jadne tvrtke koje posluju u više država članica suočavaju s velikim teškoćama pri izračunu porezne osnovice. Mora da su jako velike jer osjećam kako mi srce puca što u svakoj zemlji u kojoj rade moraju posebno obračunavati porez za prihod ostvaren u njoj, prema različlitim poreznim propisima u svakojn zemlji, pa moraju „unutar tvrtke voditi vrlo zapleteno knjigovodstvo. K tome, ne mogu prebiti dobit u jednoj s gubitkom u drugoj zemlji.“ Ovo zadnje je posebno zanimljivo. Zamišljam kako neka telekomunikacijska korporacija ostvari dobit u Hrvatskoj, prodajući građanima Hrvatske svoju robu, ali potom ne plati porez državi za tu dobit nego je prebije s gubicima u nekoj drugoj zemlji.

Još je pisalo da su takvu obračuni skupi za velike tvrtke, a male obeshrabruju u tome da posluju izvan države u kojoj su registrirane, a to, pisalo je u novinama, ograničava gospodarski rast pa se ne otvara onoliko radnih mjesta koliko bi moglo. CCCTB uvodi sve na jednom mjestu na temelju jednog jedinog niza propisa širom EU. Rasčisitit će zbrku, pisalo je, ali i omogućiti prebijanje dobiti iz jednih s gubicima iz drugih zemalja. Pročišćena porezna osnovica će se prema posebnoj formuli rasporediti među državama članicama u kojima tvrtka posluje, a svaka od njih će pripali joj dio oporezovati nacionalnom korporacijskom poreznom stopom. Većina država članica se već načelno usuglasila s ujednačavenjem te stope, jedino se Irska buni jer želi nastaviti niskim porezom privlačiti ulagače.

No, to da netko sam odlučuje o sebi, kao što bi Irci htjeli, a nama obećava predsjednik opozisijske stranke, lagano postaje prošlost.
Nadalje, što se tiče, financijskih dobrobiti ulaska u EU, jednom sam čak u našim medijima naletio na poučni podatak o cijeni našeg ulaska u EU. Izgleda da bi i nama moglo biti kao u Češkoj, o čemu sam pisao u pretprošlom postu, navečer će se slaviti, ujutro će se plakati.

Nadnaslov teksta na jednom portalu bio je „Euroulaznica od 600 milijuna eura“, a naslov „Nedostaje nam više od 200 milijuna eura za članarinu u EU“.

Riječ je o jednom novom zakonu. (Inače, prije koji mjesec u jednim novinama je osvanula vijest da je Hrvatska u zadnjih godinu dana izglasala najviše zakona u svojoj kratkoj povijesti! Nemojte misliti da ih je netko pročitao prije dizanja ruke, ili da oni koji su ih izglasali znaju koja su pravila prihvatili za nas. Namjerno je to sve tako zamršeno, pretvoreno u tisuće stranica tekstova koje članovi parlamenta, kako našeg tako i drugim zemlja, nemaju vremena pročlitati kad bi i htjeli, jer sve ide na brzaka. Hop-cup-poskočiću). A i lakše je izglasati bez gledanja pa na kavu, kad se tu ionako ne može ništa učiniti, zar ne?

Vjerojatno je jedan od tih brojnih zakona i nedavno doneseni Zakon o fiskalnoj odgovornosti, koji predviđa ograničavanje potrošnje na razini iz 2010, pisalo je u članku o ulaznici u EU. Ako se u EU uđe 2013. plaćamo članstvo i do 600 milijuna eura, otkriva časopis Lider, koji je poslužio kao izvor za taj članak u kojem je dalje pisalo ovo:

„ Kako će se nabaviti taj novac, a zadržati razinu rashoda nije poznato. Naime, spomenuti zakon predviđa ograničavanje potrošnje državnog proračuna na razinu 2010. u razdoblju koje se proteže čak na projekcije za 2014. U slučaju da Hrvatska uđe u Europsku uniju 2013, što je trenutačno popularna teza, morala bi svoju prvu godinu članstva platiti između 400 i 600 milijuna eura, a od EU bi, prema iskustvima prijašnjih članica, dobila znatno manje. Iz Ministarstva financija… objasnili su da predviđaju iznos od 484 milijuna eura za prvu godinu članstva, iako napominju da je riječ o projekcijama koje variraju ovisno o promjenama u gospodarskim kretanjima.
U isto vrijeme, prema projekcijama EU-a, Hrvatska bi trebala povući iz EU-a 170 milijuna eura za 2012. i samo 32 milijuna za 2013. u sklopu pomoći za novčani tok svježoj članici ošamućenoj skupoćom članstva. Kako je prva godina definitivno prekrižena kao godina stupanja u članstvo, prvotni iznos vjerojatno će biti primijenjen u 2013. godini, odnosno prvoj godini članstva, ako i ta bude prva. Prema procjenama, hrvatskom proračunu nedostaje više od 200 milijuna eura za članarinu, a kako će točno do tog novca doći i u isto vrijeme zadržati raznu rashoda iz 2010. u Ministarstvu financija nisu precizirali. Za tjednik Lider su ustvrdili da su u projekcijama proračuna za 2012. i 2013. predviđene uplate u europski proračun. Svoj doprinos Hrvatska će, kao i sve ostale članice, dati od nameta na šećer, carina i PDV-a, što znači manju prihodovnu i veću rashodovnu stranu. Taj golemi minus, pojasnili su, bit će nadomješten prihodima iz Europske unije i mehanizmima zaštite novih članica od ‘preplaćivanja’, odnosno uplaćivanja većeg iznosa u proračun EU nego povlačenja iz njega.
Realnost je pak nešto drukčija.
EU može avansirati članici oko 200 milijuna eura i pozajmiti novac za članarinu, a sve ostalo ovisi o vještini izvlačenja novca iz fondova EU, u čemu se sve dosadašnje nove članice pokazale relativno neuspješnima. Bugarske je, navodi Lider, četiri godine nakon članstva i dalje neto-platiteljica. Osim, činjenice da će Hrvatska više uplaćivati nego što će povlačiti od EU-a, nejasno je kako će se izvršiti te uplate, a da rashodi proračuna budu isti ili niži od onih u prošloj fiskalnoj godini u kojoj nije bilo nikakvih relevantnih uplata prema EU, ali je zato bilo deficita od 14 milijardi kuna samo da bi se uspjele ispuniti postojeće državne obveze.“

Kraj citata.

Skup hobi ta Europska unija!

Nakon svega nabrojanog, što predstavlja tek letimični pogled na cijelu situaciju, zašto ne izbjeći sve te probleme, u kojima će se tako malo dobiti ili ništa dobiti, a tako puno izgubiti? Tko nas tjera u EU – osim svih političkih stranaka, premijera, predsjednika, političkih analitičara, velikih medija…?

I može li me netko još jednom podsjetiti – čemu sva ta gungula i zašto Hrvatska uopće ulazi u EU? Zapravo ne još jednom , nego po prvi put, jer nikad nisam čuo ništa suvislo kao odgovor na to pitanje.

Slutim da je to zato jer i nema suvislog odgvora. To je sve jedna ogromna prevara, da nazovemo stvari pravim imenom. A oni koji je zagovaraju su, prema tome, obični prevaranti kojima ne bih dao ni da mi obrišu šajbu.

DIJALOŽENJE (TO JE ONO KAD TE DIJALEKTIČKI LOŽE)

Na jednom portalu u veljači je osvanuo naslov: „Neven Mimica upozorava – euroskepticizam je rezultat nerada Vlade“.
Učlanku je pisalo „da je potpora članstvu u Europskoj uniji pala je ispod 50 posto (malo vjerojatno, a najvjerojatnije netočno jer mnogi stručni izvori, koje sam naveo u svojoj knjizi, spominju 25 %, op K.M.) dok Vlada skriva rezultate pregovora, a komunikacija s građanima o prednostima članstva ni ne postoji“. Nadalje, pisalo je da je „ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković u nekoliko navrata najavio početak intenzivne kampanje u kojoj će se građanima dati odgovori na učestala pitanja, ali od toga još uvijek nema ništa. Državnim budžetom za 2011. godinu za informiranje hrvatskih građana o Europskoj uniji planirano je 15 milijuna kuna.“

O nedostatku komunikacije Vlade s građanima, pisalo je dalje, „svjedoči i potpuno pogrešna priča koja je odjeknula medijima po kojoj se nakon ulaska u Europsku uniju neće moći više saditi vinova loza i masline. Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom Vesna Pusić kaže da su građani neinformirani i, naravno, onda slušaju one informacije do kojih mogu doći ili koje su im servirane bez obzira na njihovu istinitost. ‘Baš u spomenutim slučajevima izborili smo se za odgode primjene više nego što je to slučaj u EU-u’, napominje ona.“

Koliko ja razumijem smisao ove rečenice, Vesna je rekla da su se dogovorili za ODGODU primjene u spomenutim slučajevima, a nije rekla da se to neće dogoditi. Ispada je da je kod one „potpuno pogrešne priče“ da se nakon ulaska u EU neće moći više saditi vinova loza i masline, netočan samo onaj dio „nakon ulaska“. Odnosno, ispada da nije ni on netočan ako ga se ne shvaća kao „odmah nakon ulaska“.

Tekst je dalje navodio da se „s njom slaže i SDP-ov Neven Mimica koji kaže da je zatvorenost pregovaračkog procesa i neadekvatna komunikacija s građanima o Europi rezultat velikog broja euroskeptika. ‘Priča o tome da se nakon ulaska u Europsku uniju masline i vinova loza više neće moći saditi nije istinita, ali baš zbog nedovoljne transparentnosti u pregovaračkom procesu dolazi i do takvih stvari’, objašnjava Mimica.“ Saborski zastupnik HDZ-a Franjo Matušić, pisalo je dalje, rekao je da “saborski zastupnici kroz rad parlamenta stalno govore o prednostima koje nudi članstvo u Europskoj uniji, ali dodaje da svi moramo učiniti više kako bi se bolje sa svime upoznali građani, a u tom kontekstu je izdvojio u ulogu medija. U priči o maslinama i vinovoj lozi, kaže, očito je došlo do neobaviještenosti. ‘Mi smo prijavili kvote koje se odnose na naše proizvodne kapacitete u tim kategorijama, pa čak i neobrađene maslinike u Dalmaciji kojih je i dalje, nažalost, mnogo’, objašnjava Matušić dodajući da je riječ o polaznim kvotama i nema govora da se nakon ulaska u EU neće moći saditi novi nasadi.“

OK, bumo vidli. Ali zašto se uoće izlagati ikakvim rizicima i raspravama hoće li se ili neće saditi vinova loza. Nudim jednostavnije rješenje: da uopće ne uđemo u EU – i problem riješen.

Politolog Damir Grubiša je u tom tekstu rekao da se „paralelno s početkom pristupnih pregovora s Europskom unijom trebala započeti i informativna kampanja, tj. maksimalno izlaganje procesa kritičkom sudu javnosti je se „kod nas se ne taje samo izvješća EU-a, nego i mjerila o ispunjavanju kriterija koje prije toga Vlada šalje u Bruxelles“.

Svašta se taji, tu nema sumnje. Ali zašto? I je li „maksimalno izlaganje procesa kritičkom sudu javnosti“ doista ono što se želi? Ili je možda to novoorvelovski način da sami sebi kažu da su podbacili u propagandnoj kampanji.

Mada se N. M. već u slijedećoj rečenici složio da je „s komunikacijom o Europi trebalo započeti davno i da je veliki euroskepticizam rezultat nerada Vlade“ te da je „ovo što smo do sada imali neka vrsta propagande“, a „nama je potreban dijalog, a teško da će ga biti sada, u ovo malo vremena što je ostalo do referenduma“. Napomenuo je i to da se sve što je do sada napravljeno svodilo na neke konferencije pred uskim krugom ljudi ili letke, a prave informacije nisu došle do zainteresiranih poput ribara ili poljoprivrednika, koji žele znati kako će se to članstvo sutra konkretno odraziti na njihove živote i posao. Ali „vremena je malo i Mimica kaže da ga je, nažalost, ostalo samo za kampanju, a ne za dijalog.“

Eto, baš šteta, nema više vremena za dijalog, već samo za kampanju. Znači, opet prazne riječi. Tako se inače rade politički govori – tako da se zapravo ne kaže ništa, već se svakom rečenicom pobija ona prethodna,, a usputnom slušatelju koji ne analizira sadržaj rečenog tada se čini da se reklo bog-zna-što. To nisam izmislio nego pročitao u stručnim knjigama, i provjerio, a vi provjerite i sami.

Dalje je N.M, nastavio, na isti način koji sam sada opisao, pobivši prethodnu rečenicu, kojom je pak pobio onu prethodnu: „Ipak, koliko je god moguće, potrebno je reći ljudima što je dogovoreno u pregovaračkom procesu jer nitko ne govori o tome – transparentnost procesa i ne neki monolog o Europskoj uniji. Potreban je dijalog kroz koji će se ljudima dati odgovori na pitanja koja ih najviše zanimaju vezano uz EU“.

Pa ne, nije im potreban samo dijalog o nečemu što se već dogovorilo i predstavlja kao izvjesno, nego im je potrebna prava mogućnost izbora. Da ne bi opet bilo „samo vi uzalud prosvjedujte ili dijalogizirate – jer to je demokracija“. I tako me žarko zanima misli li N.M. da u tom dijalogu trebaju sudjelovati i euroskeptici ili zamišlja dijalog samo između svih onih koji ‘razumno’ razmišljaju i ne protive se EU. Je l’ netko za okladicu?

Dalje se navodi Matušić koji je rekao da „treba ljude uputiti na koji način će iskoristiti poticaje koji se nude ili pomoć za obnovu tehnologije“ (malo kratkoročnog podmićivanja, op. K.M.) i „nadamo se da će se u ovom kratkom vremenu i upoznati sa svim nužnim informacijama jer bi, u suprotnom, na referendumu bi moglo biti vrlo tijesno.“

U ovoj zadnjoj rečenici (jer istina u spinovima uvijek ide na kraju, kad više nitko ne čita niti ne misli) nalazi se cijela bit ove rasprave. Nije to rasprava o informiranost o EU, nego je jedini problem oko kojeg cijelo vrijeme raspravljaju – hoće li ljudi na referendumu plesati u skladu s manipulatorskim planom.

U svakom slučaju, čitamo se, jer, znate već……

….nastavlja se

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Komentari  

 
+10 #4 Anti-EU 2011-04-20 19:05
prije je bilo dobro ali u zadnje vrijeme dok sam putovao po Europi nekako je sve drugacije, EU je prepuna propisa, moras platiti ovo, moras platiti ono, ovo i ono, bas sve! a sloboda kretanja kao da je sve manje, svugdje je murja a neke ne vidis, ne smije previse boraviti vani a bez da te ne zaustavi murjak. a to se desava bas u Nizozemskoj, ma ona nije najslobodnija na svijetu samo zato sto ima neke zakone o homoseksualcima i sl. to je sve. sve je drugacije, nije kao prije. eto to je moje jedno iskustvo
Citat
 
 
+9 #3 Eva 2011-04-20 11:34
Fantastičan Mišak.
Citat
 
 
+12 #2 Yaran 2011-04-20 00:54
Ako imate snage, da se suprostavite EU učinit čete nešto za svoju djecu. Kod nas u Sloveniji na žalost kasno smo shvatili šta nam je sve EU odnjela....ostao nam je život....sve ostalo jedu polako ali sigurno bez sankcija, kao sto je kazao momak iz primorske.
Citat
 
 
+13 #1 đole 2011-04-19 18:45
moj glas neće dobiti banda lopovska ,još da nas i oni pljačkaju pored domačih krvopija
Citat
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Baner
Baner
Baner
Baner

Popularno

Partneri

Prijava

Registracija

*
*
*
*
*

* Polje je obavezno