14400
Vruće mi je, klima radi, stan je zamračen, ne volim prati suđe, ali kada je vani blizu 40 stupnjeva samo dajte suđa jer hladna voda mi tako paše, o kvaliteti opranog sad nećemo. Tek tako da mi razbije monotoniju ostavila sam televiziju da radi, na televiziji je bila repriza emisije Na rubu znanosti, jedna koja mi je promijenila život i koju očito u redovnom terminu nisam pogledala.
Dok su moji vršnjaci u osnovnoj školi bili ludi za što se već onda gledalo, Buffy - Ubojica vampira ili je to bilo u srednjoj, mene je fascinirao svijet Muldera i Scully, serija Dosje X, to što ne bih mogla oči zaklopiti tu noć je druga stvar. Uvijek mi je bilo žao i manjkavo to što je svijet oko mene bio realan, u smislu na koji se doživljava svijet generalno, sve je znanstveno dokazivo i nekada nešto slučajno. Slučajno, ništa je slučajno. Kao i taj vrući dan. Odgovori na moja pitanja mi nikad nisu sjela, a najdraži mi je bio onaj “zato što to tako mora biti“ i kada bih na to upitala zašto, uvijek isti scenarij, kotrljanje očima, puhanje i gunđanje u stilu: „Aj mala boga t', nemoj puno filozofirati i radi nešto“. I tako sam radila nešto, zaljubila sam se u film.
Kako je to bilo dobro, stvarali smo svoje priče, rano se ustajali u zoru ne bi li snimili izlazak Sunca, ostajali na Jadriji (gradsko kupalište kod Šibenika) noću kako bi uhvatili Mjesec, mjesečinu i ženu koja hoda po vodi dok ju mjesečina obasjava, da to nam je bila jedna od ideja, previše hollywoodskih filmova, mislim da je to taj utjecaj. Bili smo slobodni i mislili da možemo sve, tko nam je bio ravan, i za vašu informaciju osvojili smo dvije prve nagrade za eksperimentalni film na Filmskoj reviji mladeži. Što nakon srednje? Kao magare sam zapela za Akademiju i filmsku i televizijsku režiju, drugo nije dolazilo u obzir. Prošla sam u uži krug među deset i na usmenom dijelu mi je jedan iz žirija rekao da sam bila bolja od starijih kolega. Konačni rezultati su mi došli kao najjača metaforična triska koju možete zamisliti. I cijeli svijet mi se srušio sa mojih 18 godina. Od onda nisam pisala niti zamišljala niti stvarala. Nikada ne bih pogodila tko će me kasnije podići na noge.
Vratimo se na onaj vrući dan. Ma baš me zanimalo tko je današnji gost emisije, zatvorim vodu i sjednem na kauč. Stariji čovjek, sijede kose, lijepih plavih očiju imenom i prezimenom David Icke.
Odjednom je sve sjelo na svoje mjesto. Ono o čemu je pričao nije u meni izazvalo WTF efekt, sve je imalo smisla. Na sva moja pitanja zašto sam dobila odgovor zato, prvi put u životu. Naravno da sam nakon pogledane emisije googlala čovjeka. Ne znam je li je prošao dan od onda da nisam nešto pročitala ili pogledala vezano za njegov rad. Stekao je moje puno povjerenje i kada neko pitanje visi u zraku prođe mi glavom: „Hm, idem vidjeti što Icke piše o tome.“ Znamo da novac, ili oni koji stoje iza njega, upravlja svijetom i da su ljudi sposobni svašta izmišljati i raditi ne bi li ugojili svoj bankovni račun. Bilo je raznih istraživača, autora knjiga, no ne bih sa sigurnošću mogla reći da im krajnji cilj nije bio materijalan. David Icke je po nečemu bio poseban na prvu. A tek na drugu. Na drugu; ne znam tko bi si, ako ima materijalne ciljeve, svjesno uništio život, financijski je dobro stajao i prije nego što je izašao sa svojom/našom pričom, da ne pričamo o svjesnom ugrožavanju svoje obitelji, da čvrsto, dušom i tijelom ne vjeruje u ono što govori i piše.Doslovno je raskrinkavši kraljevsku obitelj pao s konja na magarca, na ulici su mu se smijali, „prijatelji“ ga ostavili. Nije teško zbrojiti dva i dva, zar ne? Barem meni nije. Sve to mi je bilo dovoljno, uz odobravanje intuicije, da ga shvatim ozbiljno na drugu. I jesam.
Prije vrućeg dana bilo me strah. Prije vrućeg dana zamjerala sam. Prije vrućeg dana mrzila sam. Ljude koji su mi rekli ne, svoj život koji mi nije dao pedigre koji bi mi otvorio vrata Akademiji. Sve je to bilo prije. Ono što sam naučila jest da se sve u životu događa s razlogom, da sve što sam do te točke prošla je bilo ništa drugo nego iskustvo koje mi je trebalo. Život nam uvijek da ono što nam treba bilo to lijepo ili ružno. Lako je dok god imamo na umu da je sve iskustvo. Sad sam slobodna. Nije me strah, ne zamjeram nikome, ne mrzim. Sad pišem i zamišljam i stvaram. Kada nas pogode teške situacije i ako se zatvorimo u sebe dajemo prostora strahu i mržnji i zamjeranju, ali ako ostanemo uspravno znat ćemo uzeti stvari u svoje ruke, vidjet ćemo što možemo izvući iz te situacije i naučiti iz tog iskustva. Na kraju krajeva, kako kaže Icke, beskonačna ljubav je jedina istina, sve ostalo je iluzija. Nisu važni niti masoni niti iluminati niti sotonisti niti reptili, nebitno!
Beskonačna ljubav je jedina istina, sve ostalo je iluzija. Je li je tako teško uzeti ovu poruku u obzir? Je li je tako teško biti sretan? Je li je tako teško voljeti?
Koji monstrum, želi da volimo. Dajte ljudi!
