4Dportal

Nikola Duper: Cenzura je nepotrebna, u modi je kontrola Zavjere Utorak, 13 Rujan 2011 15:55 Autor Ratko Martinović

Sav trud da bi se spriječilo ljude da dođu do određenih informacija izgleda da je bio potpuno nepotreban. Svjedoci smo koliko su apsurdnosti zadnjih desetljeća razni narodi progutali, a da nisu niti trepnuli. Što se danas događa, odnosno, što se promijenilo, a što je ostalo isto?

Možda je u antici najpoznatiji slučaj cenzure zabilježen kada je 399. prije Krista Sokrat popio otrov nakon što je osuđen zbog svojih filozofskih uvjerenja od kojih nije želio odustati. Borba za slobodu govora je stara barem koliko i cenzura, tako da ju je već Euripid (480 – 406 pr.Kr.) branio. Treba spomenuti i to da je ipak bio toliko oprezan da pravilno uoči da je sloboda govora pitanje izbora.

Naravno, sloboda govora bila je od samog početka izazov religijskom poretku u Europi. Već 325. godine na Prvom nicejskom saboru Crkve, uspostavljaju se temelji borbe protiv heretika.

Izum tiskarskog stroja sredinom petnaestog stoljeća samo je povećao potrebu za cenzurom. Iako je tiskanje pomoglo Crkvi u njenoj misiji, isto tako je pomogla i protestantsku reformu i “heretike”, kao recimo Martina Luthera. Dakle, i knjige postaju poprište religijskih borbi. U povijesti zapadne povijesti pojam cenzure poprima sasvim novo značenje sa uvođenjem “Index Librorum Prohibitorum”. Popis zabranjenih knjiga po prvi put je objavio papa Pavao IV 1559. godine, a nakon njega još dvadeset papa. Posljednji je objavljen 1948. godine, a ukinut tek 1966. To je bio i jedan od temelja Svete Inkvizicije koja je zdušno palila knjige sa heretičkim sadržajima, a ponekad i autore. Crkva je kontrolirala sva sveučilišta i sve publikacije. 1543. godine Crkva zabranjuje tiskanje ili prodaju knjiga bez njenog odobrenja. Tako i Karlo IX, kralj Francuske, 1563. godine odlučuje da se ništa ne može tiskati bez posebne kraljevske dozvole. Uskoro i drugi europski vladari donose slične odluke.

Ništa se ne mijenja niti “otkrićem” “Novog svijeta”, udružena cenzura Crkve i vladara uspješno je prenesena preko velike bare, a uništenje literature Maja, od strane španjolskih osvajača, sigurno je jedan od najvećih zločina protiv čovjeka i kulturne baštine uopće.

Čak je i pošta, već nedugo nakon prve primjene u Francuskoj 1464. godine, došla pod udar cenzure, a kako stoje stvari, izgleda da se ništa nije promijenilo niti izumom elektronske pošte, dapače, kontrola je postala još brža i jednostavnija.

Naravno, istu sudbinu doživjela je i informativna štampa već od svojih početaka početkom sedamnaestog stoljeća. Srećom, polovicom istog stoljeća u Engleskoj John Milton se svojom «Areopagiticom» počinje borbu za slobodu govora.

Ali da ne duljim, i danas je problem slobode govora jednako aktualan. Mijenjaju se socijalni, politički i ekonomski konteksti ali problem ostaje toliko blizak koliko i rješenje daleko.

Ipak, čini se da smo vrhunac dosegli tek kada su vladajuće strukture shvatile da, u stvari, nije bitan pristup informacijama, nego kontrola medija. U suštini, možemo znati što god hoćemo, ali ne možemo to dalje širiti, odnosno ne efikasno koristeći takozvane “mainstream” medije. Uz sve to, Elisabeth Noelle-Neumann, 1970. godine, u svojim sociološkim studijama ustanovljava postojanje takozvanoga “vrtloga tišine” koji se događa kada su ljudi zatrpani ogromnom količinom informacija. Osim toga treba znati i da ljudi ne prihvaćaju informaciju prema procjeni istinitosti nego prema tome kako će biti prihvaćena u grupi kojoj pripadaju. Dakle, paradigma je: nije istina ono što je istinito nego ono što nam se sviđa ili odgovara.

Uz ovakav scenarij ne trebamo se čuditi da je prošao napad na Afganistan i Irak, kao posljedica 11 rujna 2001. godine, iako su atentatori bili iz Saudijske Arabije i jedan iz Egipta. Prošao je i “preventivni rat” protiv Sadama koji, usput rečeno, nije imao nikakvo oružje za masovno uništavanje. Jebiga, bio je loš dečko. Danas dosta glatko prolazi i posljednja svinjarija NATO-a i zapada u podršci “pobunjenika” u Libiji. Naravno, radi se o slobodi… nafte, prema svemu sudeći. Istovremeno prolaze nezapaženo sve veći protesti u Europi. Na zapadu protestiraju teroristi, a u ostatku svijeta borci za slobodu. Hm, zar se do jučer nismo borili protiv terorista tamo negdje na bliskom, ili manje bliskom, istoku? Blaženi hladni rat, barem nam je sve bilo jasno.

Prolaze i priče o svjetskoj ekonomskoj krizi, bez da nam itko objasni kako funkcioniraju monetarni sistemi i zašto je uopće nastala ta kriza. Medijsko društvo će nam reći da smo mi krivi jer smo previše trošili pa sad treba malo stisnuti kajiš, a mi ćemo to opet “popiti”. Centralne (privatne) banke i razne (privatne) financijske institucije zamijenile su ministarstva financija, a malo po malo, i cijele vlade. Ipak, sve je to samo za naše dobro, pa kako bi mi bez stručnjaka?

Knjige više ne gore na lomačama, čak ni autori, možemo se informirati koliko hoćemo… i što sad? Ah da, imamo Facebook, tamo ćemo organizirati naše virtualne prosvjede i one na ulicama. Problem je samo što ćemo izaći na ceste bez određenog programa pa ćemo se pomalo umoriti. Previše je to jednostavno da bi se ozbiljno pripremili. Do viđenja do idućeg Facebook prosvjeda. Možemo prazniti naš naboj i na raznim forumima, komentirajući manje-više provokativne teme. Kupovat ćemo alternativne časopise i uživati u tome kako “mi znamo”, “mi smo svjesni”, “hehe, sve sam skužio”, i tu završava naša akcija. Par piercinga, nekoliko tatooa, može i rasta frizura, malo alternativne odjeće, i to je to.

Sve su to samo socijalne masturbaonice korisne za pražnjenje frustracija informiranih i nezadovoljnih individua. Da one ne postoje još bi nekome moglo, ne daj bože, pasti na pamet i da se organizira u nekakvu stranku ili pokret. To bi bila ipak sasvim druga, puno učinkovitija priča, ali bojim se da dečki i cure nerado izlaze iz masturbaonica, na opće veselje svih onih (u zemlji i izvan nje) koji nas uspješno vode prema ponoru.

Euripid više nije dovoljan, a i Sokrat bi se danas zaludu otrovao, u najboljem slučaju ta gesta bi se medijski popratila u crnoj kronici.

Preneseno sa: