4Dportal

Naše tijelo nismo MI > Matrix i programiranje osobnosti Znanost Ponedjeljak, 31 Listopad 2011 15:39 Autor Ratko Martinović

Psiholozi govore da postoji samo jedan mali broj onoga što oni nazivaju arhetipske „osobnosti“. Neki kažu da nema više od 12 osnovnih. Švicarski psiholog, Carl Gustav Jung, pokušavao je spojiti te arhetipove sa genetičkim nasljeđem i vjerovao je da su oni instinktivni. Rekao je da se mi rađamo s takvim modelima koji čine našu imaginaciju i prave je „jednim dijelom ljudskom“. On je smatrao da su arhetipovi tijesno vezani za naša tijela. Jung je identificirao 70 ovih modela u svakoj kulturi i periodu ljudske povijesti, i otkrio da su oslikavali potpuno iste arhetipske „zakone“ u svim slučajevima. Pretpostavio je da neka „Univerzalna svijest“ stoji iza svega toga. Ljudi nemaju neke posebne, niti osobne, nesvjesne umove i umjesto toga dijele jedinstvenu Univerzalnu svijest, rekao je Jung. Ono što mi zovemo svjesni um u njoj je ukorijenjen, vjerovao je, i po njemu - um je i oblikovan prema univerzalnom modelu.

Rekao bih da ovi arhetipski modeli predstavljaju softverske programe. Jung je rekao da se osobne karakteristike nasljeđuju i da su blisko povezane sa tijelom. Jesu, povezane su kroz DNK. To su modeli koji nas, po njemu, čine „dijelom ljudskim“ - ljudski softverski program. Poput svega u ovoj realnosti, „ljudsko“ je računalno tijelo, a ne osoba koja mi stvarno jesmo.

PSIHIJATRI I HIPNOTIZERI

Psihijatri i mainstream terapeuti koji proučavaju ljudski um su kao računalno-tehnička podrška, a hipnotizeri reprogrameri. Oni se ne bave Neograničenom sviješću, već računalnim „umom“. Neograničena svijest je Sve Mogućnost, ali ljudi ipak spadaju u nekoliko osnovnih arhetipskih osobnosti. Kako je to moguće? Zvuči kontradiktorno, dok ne shvatimo da imamo pred sobom dva veoma različita tipa. Jedan je Neograničena svijest, a drugi računalni program.

S obzirom da se ti programi prenose putem DNK, naredne generacije ne moraju razvijati iste karakteristike i odgovore. Kao i kod nasljedne bolesti koju neka djeca dobiju a neka ne, programi osobnosti sjede pritajeni sve dok ih nešto ne potakne. Osviješćena osoba može da nadiđe naslijeđene tendencije dobrim razumijevanjem Neograničene svijesti, ali kod neosviješćene, koja slijedi program, može doći do naslijeđenog odgovora. To se događa kod raznih vrsta strahova, fobija i karakternih osobina za koje se čini da nemaju objašnjenje u onome što se događalo u životu te osobe od rođenja. To može biti strah od pasa, iako vas pas nikada do tada nije napao, strah od letenja, iako nikada prije toga niste letjeli, strah od vode, iako sa njom nikada niste imali loših iskustava. Svi mi možemo napraviti beskonačnu listu sličnih primjera kod sebe i drugih – reakcija koje nemaju nikakvo logično objašnjenje. One su naslijeđen program ukorijenjen u DNK i svaki put kada nam se dogodi nešto od velikog značaja, mi bilježimo podatke sa kojima se sljedeće generacije možda moraju nositi ili iz kojih mogu izvući korist. Ja bih rekao da mnoge od reinkarnacijskih uspomena („Bio sam ovo ili ono u prethodnom životu“) dolaze iz podataka zapisanih na DNK disku. Naslijeđeno programiranje je jedno od mogućih objašnjenja zbog kojih su mnogi ljudi regresijom dovedeni u „prošli život“, otkrili da su neka iskustva njihove prethodne „inkarnacije“ simbolizirana u karakteristikama njihovog tijela. Neko kome je presječen grkljan (ili posjeduje program koji nosi neko takvo sjećanje) u „sljedećem životu“ bi mogao imati neku neobjašnjivu liniju poput ožiljka na grlu. Osoba kojoj je ruka smrskana u nekom mučenju mogla bi imati deformiranu ruku u ovom životu. To su uspomene uma i tijela koje se sadrže u programu i, najblaže rečeno, mnogo regresija u prošle živote otvara određene fajlove koji sadrže genetičku memoriju.

TRANSPLANTACIJA JE - DOWNLOAD

Jasno nam je da možemo naslijediti bolest kroz svoju DNK, ali je to mnogo više od toga. Mi, također, nasljeđujemo i misaone procese, stavove, sposobnosti i emocionalne karakteristike u programu računalnog tijela, i tada ih preuzimamo da budu naše osobne karakteristike i ono što smo mi. Ono što želim ovim reći objašnjava neke od „misterioznih“ promjena koje se dešavaju ljudima koji imaju presađene organe.

William Sheridan, umirovljeni američki menadžer cateringa, bio je u njujorškoj bolnici i čekao transplantaciju srca kada je otpočeo tečaj terapije umjetnošću da bi skratio dosadu zbog ležanja u krevetu. Njegov umjetnički rad je bio na nivou malog djeteta. Blago rečeno, William nije bio umjetnik po prirodi. Međutim, par dana nakon što je dobio novo srce, počeo je odlično crtati i slikati. Njegova terapeutkinja koja ga je pratila izjavila je: „Začuđujuće je kako mu se talent razvio“. I William je bio iznenađen.

Niko nije imao pojma odakle mu se tako iznenada stvorio talent. Dogovoreno je da ne ispoštuje uobičajenu anonimnost između donatora i primaoca organa, kao dio kampanje u kojoj je trebao ohrabriti više ljudi da doniraju svoje organe i, kao rezultat toga, upoznao je majku donatora. Tako je dobio šansu da popriča o njenom dvadesetčetverogodišnjem sinu Keithu Nervillu, burzovnom mešetaru s Wall Streeta, koji je poginuo u prometnoj nesreći.

William ju je pitao da li je Keith imao bilo kakve umjetničke sklonosti, a ona je odgovorila: „Bio je umjetnička duša. Pokazivao je interes za umjetnost kada je imao samo 18 mjeseci. Uvijek je više volio da dobije neki umjetnički materijal nego igračke.“ Nekako je William naslijedio Keithove umjetničke sklonosti transplantacijom njegovog srca. I to nije jedinstven slučaj. Postoji mnogo primjera primaoca organa koji su preuzeli neke osobne osobine i sposobnosti donatora. William je rekao da mu se osobnost promijenila i da je postao mnogo „pažljiviji i brižniji“. Ostali slučajevi koje doktori ne mogu objasniti također su zbilja interesantni.

Tako je npr. žena koja je imala užasan strah od visine postala planinar nakon što su joj presadili pluća bivšeg planinara, a sedmogodišnja djevojčica je dobila učestale noćne more o tome da će je netko ubiti nakon što su joj presadili srce ubijenog djeteta.

Čovjek koga nije interesirala glazba počinjao bi plakati svaki put kada čuje pjevačicu Sade, a sve se počelo događati od kada je dobio srce jednog njenog obožavatelja.

Jedan odvjetnik je iznenada počeo žudjeti za „snickers“ čokoladicama nakon što je dobio srce četrnaestogodišnjaka koji ih je obožavao.

Tipičan primjer ovog procesa je i žena koja je bila homoseksualna, a koja je postala biseksualna nakon što joj je presađeno srce tinejdžerke.

Ovo su samo neki od ogromnog broja primjera, ali je medicinsko mišljenje generalno skeptično po pitanju karakternih osobina i sposobnosti koje se presađuju organima. Međutim, medicinsko mišljenje je skeptično po pitanju svega što se ne uklapa u verziju realnosti u koju smo isprogramirani da vjerujemo. Skepticizam dolazi od nedostatka razumijevanja i potrebe da se obrani status quo – radi neznanja o toj temi.

„Moderna“ medicina je još uvijek u kamenom dobu u usporedbi s onim što još treba saznati. Ono što se događa u tim primjerima transplantacije je jednostavno. Što više o tome znam, sve mi je jednostavnije. Sve što je genijalno jednostavno je u svojoj suštini kada se ukloni veo kompleksnosti.

Na trenutak ostavite po strani očiglednu kompleksnost organa, moždanih stanica, zida želuca i plućnog tkiva (koji su svi zapravo energetske tvorevine sa svojim jedinstvenim frekvencijama) i obratite pažnju na jednostavnu istinu koja stoji iza svih njih. Tijelo je biološko računalo koje neprestano skladišti i obrađuje informacije. Iz ove perspektive, ono što se događa s pacijentima koji su imali transplantaciju je očigledno: presađen organ sadrži mentalne i emocionalne programe donatora i njegove stanice DNK. Ona, pak, sadrži elektrokemijske i energetske osobine – njihov „tip osobnosti“ - i sadrži informacije (naslijeđene, razvijene i one dobivene iskustvom) koje nazivamo „sposobnostima“ i „stavovima“.

Nakon implantacije, ta informacija se „downloadira“, tj. skida, poput softvera, u biološki računalni sustav primatelja, uključujući i njegovu auru. S toga, programi tipova osobnosti i sposobnosti postaju dostupni primatelju i, kao u primjeru Williama Sheridana, oni počnu iznenada crtati i slikati onako kako ranije nisu znali.

Credo Mutwa, čuveni Zulu šaman u Južnoj Africi, pričao je da su u vrijeme kanibalizma u južnoj i centralnoj Africi imali striktno pravilo da nesretna žrtva mora biti skuhana na jakoj vatri. Oni su znali iz iskustva (koje se baziralo na folklornim pričama) da ukoliko tijelo nije dobro kuhano, ljudi koji bi pojeli žrtvu „postali bi ona“ i preuzeli bi njenu osobnost. Kuhanje uništava stanice ili disk pogon i sprječava proces „downloada“ tokom konzumiranja – slično zagrijavanju mikroprocesora dok njegovi vodovi ne pregore.

Da li ljudi, ako jedu sirovo životinjsko meso, postaju slični i životinjama? Mora biti da je tako. Čak i neki u medicinskim krugovima, ono malo njih sa otvorenim umovima koji su imali potrebu da naprave istraživanje, vide ovdje neku vezu. Gary Schwarz, profesor neurologije, psihijatrije i kirurgije na Sveučilištu u Arizoni, vodio je tim koji je istraživao ovaj fenomen transplantacije. Proučili su 70 slučajeva u kojima je profesor smatrao da postoji mogućnost da su sposobnosti i karakterne osobine prenesene presađivanjem organa. On kaže: „Kada se organ da primatelju, informacija i energija koje su pohranjene u organu se prenose njemu. Teorija se odnosi na svaki organ koji ima stanice koje su međusobno povezane. To može biti bubreg, jetra, pa čak i mišići. Priče do kojih smo došli su veoma uvjerljive i potpuno konzistentne.

VAŠE TIJELO NIJE - VI

Sve rečeno je od ključnog značaja da bismo zaista razumjeli tko smo, kao i naš kolektivni križ. Ono što mi nazivamo ljudskom rasom, živi u najfundamentalnijem nerazumijevanju. Ona ne zna tko je, a bez te osnovne koordinate sve ostalo je poremećeno.

Identificiramo ono što jesmo s biološkim računalom i elektrokemijskim procesima koje nazivamo „mislima“ i „emocijama“. To nije ono što jesmo, već „računalni program“.

Kada razmišljamo ili osjećamo, potičemo elektrokemijske procese u mozgu i tijelu koji nastaju kao rezultat električnih signala i kemijskih procesa, što utječe na to da tijelo prenosi i ispušta određene signale. Na isti način, istinito je i suprotno: kemikalije i električna polja mogu utjecati na to da „mi“ osjetimo emocije. Zbog toga, mnogi ljudi koji žive u blizini antena za mobilnu telefoniju ili dalekovoda ili, pak, oni koji apsorbiraju određene kemikalije, mogu biti depresivni. Slično je i s mnogom djecom koja konzumiraju hranu ili napitke pune kemikalija, koja postaju hiperaktivna i imaju druge poremećaje ponašanja. To narušava elektrokemijski sistem i manifestira se kao poremećeno ponašanje.

Jedna žena u Velikoj Britaniji patila je od kliničke depresije 40 godina, nakon što su joj ugradili više zubnih plombi od žive i izašla je iz nje tek pošto su ih zamijenili i nakon što je prošla kroz program detoksikacije od žive. Za svo to vrijeme ona nije imala pojma da njena duboka i mračna depresija, koja je uključivala i par boravaka u institucijama za mentalno oboljele, zapravo, nema nikakve veze sa njom, već da je bila posljedica utjecaja žive na njen sustav računalnog tijela.

Kako je to moguće, ako izjednačimo ono što smo „mi“ s našim emocijama? Kemijski procesi ne bi trebali utjecati na to kako se osjećamo i kako mislimo ukoliko je „ja“ - Neograničena svijest – njihov jedini izvor. Ali, nije.

Oni koji su čuli svjedočanstva o iskustvima poslije smrti, znaju da sve osobe s takvim iskustvom kasnije govore o odlasku na mjesto bezgranične sreće i ljubavi, na kojem nemaju nikakvih emocija, onakvih kakve ih poznajemo u „fizičkom“ tijelu. Znam što opisuju nakon takvog iskustva koje doživljavaju na drugačiji način. To ne znači da su ljudi hladni i odbojni u neemocionalnom stanju. Upravo je suprotno.

Osjećaju neopisivu ljubav. To je emocija svojstvena ljudima koji više nisu tu. Emocije su dio računalnog softvera koji manifestira podjednako programirane odgovore koji nisu ništa drugo do elektrokemijske reakcije. Pogledajte kako živimo svoje živote širom svijeta. Mi to radimo kroz emocionalne reakcije – reagiramo u suglasnosti sa programom i stimulansom koji nazivamo „emocijom“ i „informacijom“. To je kao da ukucamo kod, pritisnemo „enter“, a softver, sadržan u DNK i celularnoj mreži, samo prati svoj program. Često taj proces ne podrazumijeva prisustvo svijesti, kao što je to slučaj kod Neograničene svijesti. Misli i odgovori dolaze iz nivoa percepcije biološkog računala.

Proučavali smo čak i koliko ljudi pati od onoga što se naziva „emocionalna zavisnost“, u kojoj postaju zavisni od kemikalija koje se oslobađaju u različitim mentalnim i emocionalnim stanjima. To može biti zavisnost od kemikalija koje proizvode depresiju, brigu ili adrenalin koji je rezultat stalnog nadmetanja ili opasnosti. Takvi ljudi konstantno manifestiraju iskustva, uglavnom podsvjesno, koja im daju „dozu“ njihove emocionalne droge po izboru. Stanični receptori koji apsorbiraju emocionalne kemikalije su oni isti koji apsorbiraju heroin ili kokain. Kada nešto iskusimo, vidimo ili čujemo, mi „reagiramo“ na to, često na način na koji bi reagirala i većina drugih.

Ljudi pitaju: koja je vaša reakcija na ovo ili ono? Zašto tako reagirate? To je upravo ono o čemu govorim: reakcija, kemijska reakcija. Skoro svaki put reagiramo u skladu s programom DNK koji nasljeđujemo i kome dodajemo naša iskustva koja nazivamo „realnošću“. Trauma koju smo doživjeli u djetinjstvu ima posebnu snagu kod programiranja naših reakcija i percepcija koje će ostati u nama čitavog života. Te reakcije se čuvaju u stanicama koje rade poput računalnih čipova. U njima su uskladišteni i naslijeđeni program i svakodnevna iskustva. Upravo ona informacija koja je pohranjena u stanicama DNK reagira na svakodnevni život na osnovu onoga kako je naše računalno tijelo isprogramirano da reagira.

Većina onoga što ljudi zovu svojim „demonima“ su, zapravo, naslijeđeni ili „downloadirani“ softverski programi koji „rade“ u računalnom tijelu. Samo ako postanemo zaista svjesni, možemo prekinuti ovaj krug i preuzeti kontrolu nad svojim životom.
U toj fazi, računalno tijelo služi svijesti kao instrument pomoću koga možete da iskusite realnost koju izaberete. Računalo više nije gospodar i mi počinjemo da živimo život, umjesto da on živi umjesto nas.

Postoji jedan „hipnotizer i trener za osobni razvoj“ u Velikoj Britaniji koji se zove Paul McKenna, koji postiže izvanredne rezultate u onome što radi. Postao je poznat, jer ima sposobnost da pomogne ljudima da pređu svojih strahova i fobija. On je prije emisije upoznao ljude koji se boje visine, paukova, letenja ili čega god, a vraćao ih je na kraju ili potpuno „izliječene“ ili im se stanje značajno popravilo. Ono što on radi je „download“ alternativnih stvarnosti na računalo i brisanje programa koji prave probleme – straha od visine, paukova, letenja... (Implantacija organa donatora, kao u slučaju gospođe koja se plašila visine, ali je kasnije postala planinarka) može izazvati sličan efekt. To je samo drugačiji način „downloada“ nove informacije u mozak – DNK.

MUŠKI I ŽENSKI PROGRAMI

Nije program samo naša „osobnost“ - to je i naš spol i naša seksualnost. Na nivou Neograničene svijesti mi nismo ni muškog ni ženskog spola, već ravnoteža oba. Najbliže se identificiramo s onim što mislimo da smo po spolu (ja sam muško, ja sam žensko) kad je to, također, elektrokemijski fenomen ili softverski program.

Britanski tisak je 2006. godine objavio priču o piletu Frikiju, koji je započeo život kao kokoška i tokom osam mjeseci je nosio jaja. Tada je „njoj“ počela rasti krijesta, počela je kukurikati u zoru i pokušavala je da se ubaci među druge kokoške.

Friki je promijenila spol mentalno, emocionalno i fizički – i postala hermafrodit! To se jednostavno dogodilo jer je „ona“, iz nekog razloga, počela da proizvodi velike količine testosterona i postala „on“.

Čitava nevjerojatna promjena spola i seksualnosti je bila prouzrokovana kemijskom promjenom. Kako „mi“ možemo biti muškarac ili žena kada kemija o tome odlučuje?

Da ponovimo, da bismo se identificirali s muškim ili ženskim spolom potrebno je da se identificiramo s računalnim programom. Ne trebamo opovrgavati da smo ovo ili ono, ili činjenicu da radimo u kancelariji, da vozimo autobus ili pilotiramo. To znači da trebamo razumjeti da to nije ono što smo mi, već ono kakvo iskustvo imamo. Ono što mi jesmo je Neograničena svijest. Obratite pažnju, također, na programiranu prirodu ponašanja kada su kemijske promjene utjecale na to da kokoška Friki počne kukurikati u zoru. Ona/on je možda pomislila: „Zakukurikat ću kada izađe Sunce“, ali, zapravo, elektrokemijski program je o tome odlučio.

Ujutro se uglavnom budim rano i dok se sunce rađa, ptice počinju pjevati. Da li neko vjeruje da su sve one imale istu takvu pomisao u isto vrijeme? Ne, nego se to uključuje u kolektivni računalni program. To je ono što se često događa ljudima kada vjeruju da imaju misli i emocije koje vode ka određenim akcijama i određenom ponašanju.

Kao što je kokoška koja se pretvorila u pijetla poželjela da se druži s kokoškama nakon kemijske promjene koju je proživjela, tako i naša seksualnost zavisi od računalnih programa koje posjedujemo i kemijskog stanja koje iz njih proizilazi.

Heteroseksualnost je elektrokemijski softverski program, kao i homoseksualnost i, ukoliko se program promjeni, kao u slučaju žene koja je bila homoseksualna pre nego što se podvrgla transplantaciji, doći će i do promjene seksualnosti. Osnovni seksualni hormoni su estrogen (ženski) i testosteron (muški). Ljudi koji žele promijeniti spol moraju primati hormonsku terapiju da bi im narasle grudi ili da bi im glas mutirao... Slično ono što se dogodilo kokoški Friki.

Period koji nazivamo pubertetom, kada kod tinejdžera dolazi do kemijskih promjena koje vode do seksualne zrelosti i sazrijevanja, također je rezultat procesa oslobađanja hormona u sustav od strane računalnog tijela. To je dio računalnog programa koji nas vodi od rođenja do starosti. Neograničena svijest se može uključiti u ovaj proces, ali ljudi koji nisu osviješćeni (većina) jednostavno slijede taj softver.

Za 4dportal prilagodio Ratko Martinović

Preneseno sa:   http://www.treceoko.novosti.rs/code/navigate.php?Id=182&editionId=80&articleId=401